Fuentes, Carlos

ilustracija
FUENTES, Carlos
ilustracija1ilustracija2

Fuentes [fue'ntes], Carlos, meksički književnik (Panamá, 11. XI. 1928Ciudad de México, 15. V. 2012). Zbog očeve diplomatske službe, zarana je putovao te boravio u SAD-u i Čileu. U Ciudad de Méxicu studirao je pravo (Universidad Nacional Autónoma de México), a u Ženevi političke znanosti (Institut de hautes études internationales et du développement). Suosnovao je i uređivao meksički književni časopis (Revista Mexicana de Literatura), sudjelovao u političkome i kulturnome životu Meksika te 1975–77. bio veleposlanik u Francuskoj. Uz Octavia Paza najistaknutiji meksički pisac XX. stoljeća. Prvo mu je djelo zbirka pripovijedaka Prerušeni dani (Los días enmascarados, 1954), u kojoj traga za meksičkim identitetom u suvremenosti opterećenoj duhovnim propadanjem i iznevjerenim težnjama meksičke revolucije (→ meksiko). Srodnom je temom zaokupljen i roman prvijenac Najprozračniji kraj (La región más transparente, 1958), gdje je Meksiko prve polovice XX. stoljeća prikazao u samozaboravu svoga izvornoga podrijetla, mitova i drevnih kultura, te razorena borbama društvenih slojeva, sukobima oprečnih interesa i dekadencijom modernoga građanstva. Već su u tim prvim djelima vidljivi utjecaji modernih američkih i engleskih pripovjedača (John Roderigo Dos Passos, William Faulkner, David Herbert Lawrence), ali i neke trajne značajke njegova književnoga postupka, osobito skladna uporaba raznorodnih modernističkih pripovjednih tehnika. Slijedio je roman Mirne savjesti (Las buenas conciencias), o čovjeku kojega razdire vjerska kriza, objavljen 1959. te zamišljen kao prvi dio nezavršene tetralogije Novi (Los nuevos). Pripovijetka Aura tiskana je 1962. te fantastičnim i okultističkim motivima predstavlja novinu u dotadašnjem Fuentesovu stvaralaštvu. Iste je godine objavljen roman Smrt Artemija Cruza (La muerte de Artemio Cruz), vrhunac ranijega razdoblja njegova opusa te političko propitivanje onodobnog Meksika. U romanu se pripovijeda o posljednjim satima bivšega revolucionara ogrezla u kvarni materijalizam te se na osobit način istražuju nove pripovjedne mogućnosti, osobito vremenskih razdoblja pripovijesti. U crnohumornome romanu Promjena kože (Cambio de piel, 1967) opisuje jedan dan u životima četiriju međusobno povezanih likova, a književni mu postupak vremenskim i prostornim skokovima odaje utjecaje filma. U pripovijetki Rođendan (Cumpleaños, 1969), srodnoj Auri, uočljivi su motivi dvojništva, dvostrukosti i labirinata nadahnuti imaginarijem Jorgea Luisa Borgesa. Vrhunac je cjelokupna njegova opusa i jedno od glavnih djela booma hispanoameričke književnosti, kao i svjetske književnosti druge polovice XX. stoljeća, Terra nostra (1975), izniman primjer modernoga, enciklopedijskoga, simboličkoga, višeglasnoga, »totalnoga romana«, koji u svojoj otvorenosti i složenosti objedinjuje mnogostruke i raznorodne značajke: istodobno se taj roman može čitati kao »kronika sna koja se stalno obnavlja«, epska epopeja, mitska ili erotska poema, pokušaj traganja za izvorom hispanoameričke povijesti u sklopu spoja trojne dijalektike njezine povijesti (arapska, kršćanska, židovska kultura) i dualizma aztečke kozmogonije, razmatranje povijesnoga kao mogućeg te ujedno »davanje glasa tišini povijesti«, kao i kružno fantastično putovanje kroz vrijeme i prostor te istodobno sveobuhvatna slika hispanoameričkoga svijeta i njegovih mitova unutar antitetičkoga principa prema kojem je roman oblikovan. U detektivskome romanu Hidrina glava (La cabeza de la hidra, 1978) zaokupljen je kritikom meksičke buržoazije, a u romanu Daleka obitelj (Una familia lejana, 1980) stalnom svojom temom traganja za meksičkim identitetom. Distopijskih motiva ima u romanu Nerođeni Kristofor (Cristobál Nonato, 1987), dok autobiografski prevladavaju u Diani ili Boginji koja lovi sama (Diana o la cazadora solitaria, 1994). Pisao je i dramska djela: prva njegova drama Jednooki je kralj (El tuerto es rey, 1970) praizvedena je u Beču na francuskome jeziku, igrana je sljedeće godine i u Barceloni. U najvažnijem dramskome djelu, Sve su mačke crne (Todos los gatos son pardos, 1970), glavna je junakinja La Malinche, ljubavnica konkvistadora Hernána Cortésa, koja je prema legendi posredovala između Španjolske i Meksika. Preradio ju je 1991. te naslovio Ceremonije svitanja (Ceremonias del alba). Djelom Orhideje na mjesečini (Orquídeas a la luz de la luna, 1982) podsjetio je na tzv. zlatno doba meksičkoga filma te kao likove uveo glumačke zvijezde Maríju Félix i Dolores del Río, poigravajući se dvostrukošću njihovih stvarnih i scenskih života. Pisao je i knjige ogleda: osobito su značajne zbirke Hispanoamerički novi roman (La nueva novela hispanoamericana, 1969) te Cervantes ili kritika čitanja (Cervantes o la crítica de la lectura, 1976), u kojima otkriva i svoja poetička usmjerenja. Ostala djela: romani Sveti prostor (Zona sagrada, 1967), Stari gringo (Gringo viejo, 1985), Godine s Laurom Díaz (Los años con Laura Díaz, 1999), Inezin instinkt (Instinto de Inez, 2001), Volja i sudbina (La voluntad y la fortuna, 2008), zbirka pripovijedaka Sve sretne obitelji (Todas las familias felices, 2006), knjiga ogleda Meksičko vrijeme (Tiempo mexicano, 1972) i dr.

Citiranje:
Fuentes, Carlos. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 4. 12. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20777>.