TRAŽI DALJE:
STRUKE:

fuga

fuga (lat.: bijeg).

1. Polifonski glazbeni oblik skladan prema načelima kontrapunkta u tehnici imitacije: određena se tema po ustaljenim pravilima imitira i provodi kroz sve glasove (dionice). Prema broju glasova fuga može biti dvoglasna, troglasna, četveroglasna, peteroglasna i višeglasna, a sastoji se od tri dijela: prve provedbe ili ekspozicije, druge provedbe i treće provedbe ili tzv. strette. – Fuga je ponajprije instrumentalna, a tek potom i vokalna skladba. Razvila se u XVII. st. iz polifonskih instrumentalnih formi i postala središnjim oblikom barokne glazbe. Izgrađivali su je J. P. Sweelinck, G. Frescobaldi, D. Buxtehude i mnogi drugi, a konačni dotjeran i složen oblik dao joj je J. S. Bach (zbirka Das Wohltemperierte Klavier, Die Kunst der Fuge, te monumentalne orguljske fuge). Vokalnu je fugu uz Bacha njegovao osobito G. F. Händel. Nakon baroka fuga se rjeđe skladala kao samostalno djelo, nego se većinom uključivala u okvire većih cikličkih oblika, sonate, simfonije ili sl. U glazbi XX. st. s neobaroknim tendencijama oživljuje i interes za fugu (F. Busoni, P. Hindemith, D. Šostakovič i dr.).

2. Disocijativni poremećaj u kojem osoba naglo i neočekivano bježi iz prijeteće ili nepoželjne životne okolnosti; pritom drugdje stvara novi život i novi identitet ne sjećajući se prošlosti, ali zadržava znanje i sposobnosti pa promatraču izgleda sasvim normalna. Za takvo ponašanje nema tjelesne osnove. Kod kratkotrajne fuge, osim bijega, osoba je nemirna i zbunjena. Fuga se povezuje s epileptičkim ekvivalentom ili disocijativnom psihogenom reakcijom.

Citiranje:
fuga. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 14. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=20779>.