struka(e):
vidi još:  Filmski leksikon
Furlan, Mira
hrvatska glumica
Rođen(a): Zagreb, 7. IX. 1955.
Umr(la)o: Los Angeles, 20. I. 2021.

Furlan, Mira, hrvatska glumica (Zagreb, 7. IX. 1955Los Angeles, 20. I. 2021). Diplomirala je 1978. glumu na Akademiji za kazalište, film i televiziju (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, 1978–91. bila je članica Drame HNK-a u Zagrebu, a od kraja 1970-ih glumila je i na filmu i televiziji, dosegnuvši tijekom 1980-ih status jedne od najpopularnijih hrvatskih i jugoslavenskih glumica, tumačeći erotične, često seksualizirane likove u okviru patrijarhalnih društvenih struktura (što se odrazilo i na njezinu vlastitu medijsku i popularnokulturnu reprezentaciju), te je na filmskom festivalu u Puli dobila Zlatne arene za sporednu žensku ulogu 1982. u filmu Kiklop redatelja Antuna Vrdoljaka (prema romanu Ranka Marinkovića; i istoimena TV serija, 1983) i za glavnu žensku ulogu 1986. u filmu Ljepota poroka (Lepota poroka) crnogorskog redatelja Živka Nikolića. Onkraj takve glumačke i rodne tipizacije, ponovljene npr. u bosanskohercegovačkom filmu Otac na službenom putu (Emir Kusturica, 1985) te u filmu Horvatov izbor (Eduard Galić, 1985; također i TV serija Putovanje u Vučjak, 1986–87., prema drami Vučjak Miroslava Krleže), širok raspon u tumačenju suvremenih i urbanih junakinja ukorijenjenih u socijalni milje pokazala je u filmovima redatelja Rajka Grlića, U raljama života (1984) i Za sreću je potrebno troje (1985), potom u Osuđenima (Zoran Tadić, 1987) i Steli (Petar Krelja, 1990), kao i u slovenskom filmu Ljubavi Blanke Kolak (Ljubezni Blanke Kolak, Boris Jurjaševič, 1987), srpskom filmu Braća po materi (Zdravko Šotra, 1988., nagrađena na festivalu u Puli), a glumila je i zapaženom bosanskohercegovačkom partizanskom filmu Gluvi barut (Bahrudin Bato Čengić, 1990). Na televiziji se istaknula u seriji Velo misto (Joakim Marušić, 1980–81), u ulozi Kate, potom u tri epizode ratne serije Nepokoreni grad (E. Galić, 1982), prve četiri sezone dječje serije Smogovci (Milivoj Puhlovski, 1982–89) te u Tuđincu (E. Galić, 1992), po romanu Dinka Šimunovića. Kao filmska i javna pojava jedna od ikona urbane kulture u Jugoslaviji 1980-ih (pjevala je na albumima novovalnih rock-sastava Le Cinema i Buldožer te objavila album Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga, 1983), u kazališnim ulogama zapažena je, međutim, mahom u klasičnim predlošcima, energične prisutnosti, vođena tradicionalnom idejom tjelesnog, emocionalnog i intelektualnog poistovjećenja glumačke izvedbe s teatarskom pojavnošću lika na pozornici. Istaknula se, u matičnom kazalištu, kao Petrunjela u Dundu Maroju (1981) Marina Držića u režiji Ivice Kunčevića, Annabella u Šteta što je kurva (1984) Johna Forda, Edith u Đavolovu učeniku (1989) Georgea Bernarda Shawa te Natalija Petrovna u Mjesec dana na selu (1990) Ivana Sergejeviča Turgenjeva, a nastupala je i u Teatru &TD u Zagrebu (nagrađena kao Ona u Alfa/beta E. A. Whiteheada, 1978), na Dubrovačkim ljetnim igrama (Glorija / sestra Magdalena u Gloriji Ranka Marinkovića, 1980; Laura u Dundu Maroju M. Držića u režiji Tomislava Radića, 1981; Ofelija u Hamletu Williama Shakespearea u režiji Jiříja Menzela, 1982), te na Splitskom ljetu (naslovna uloga u Euripidovoj Heleni, 1990). Na prijelazu 1980-ih u 1990-e glumila je i u Srbiji, u Zvezdara teatru u Beogradu (Nataša u Tri sestre – sto godina poslije prema Antonu Pavloviču Čehovu, 1989), kao i u Jugoslovenskom dramskom pozorištu (Lea u Dibuku Shloymea Zanvla Rappoporta, 1989), gdje je za ratnih sukoba 1991. nastupila kao Isabelle u Kazališnoj iluziji (Pozorišnim iluzijama) Pierrea Corneillea te je njezino odbijanje da napusti tu predstavu izazvalo u Hrvatskoj hajku pojedinih medija protiv nje. U jesen 1991. otišla je u SAD gdje je od 1992. bila članica Actors Studija u New Yorku te nastupala u više kazališta (Indiana Repertory Theatre u Indianapolisu, The Second Drama Quartet u Los Angelesu, The Hudson Guild u Los Angelesu, gdje je 1995. nagrađena za naslovnu ulogu u Sofoklovoj Antigoni, The New Group u New Yorku), a također je predavala na New York Film Academy (Los Angeles Faculty). Kultni joj je status, međutim, priskrbila uloga posthumane izvanzemaljske veleposlanice Satai Delenn u američkoj znanstvenofantastičnoj TV seriji Babylon 5 (1993–98), dok joj je širu prepoznatljivost donijela uloga brodolomke »Francuskinje« / Danielle Rousseau u TV seriji Izgubljeni (Lost, 2004–10). Nakon 2000. ponovno je povremeno nastupala u hrvatskim kazalištima – Kazalištu Ulysses na Brijunima (Medeja u istoimenoj Euripidovoj drami, 2002) te u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci (Kasandra u dramatizaciji istoimenog romana Christe Wolf, 2016; Charlotte u Jesenjoj sonati Ingmara Bergmana, 2017), gdje je 2020. igrala i samu sebe u Vježbanju života – drugi put, tematiziravši vlastito iskustvo emigracije u okviru dramatizacije romana Nedjeljka Fabrija te u TV serijama (Vratiće se rode, Goran Gajić, 2007–08) i igranim filmovima (Turneja, Goran Marković, 2008; Ostavljeni, Adis Bakrač, 2010; Cirkus Columbia, Danis Tanović, 2010) u srpskoj i bosansko-hercegovačkoj produkciji. Pisala je kolumne za novine Feral Tribune (sabrane u knjigu Totalna rasprodaja, 2010), a postumno joj je objavljena autobiografija Voli me više od svega na svijetu (2022).

Citiranje:

Furlan, Mira. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/furlan-mira>.