Gandhi (udomaćeno [ga'ndi]), Mohandas Karamchand (zvan Mahatma, sanskrt: onaj čija je duša velika), indijski političar i narodni vođa (Porbandar, 2. X. 1869 – Delhi, 30. I. 1948). Pravne znanosti svršio u Londonu (1888–91), bio odvjetnik u Bombayu, zatim u južnoj Africi (1893–1914), gdje se zauzimao za prava ondje naseljenih Indijaca. Godine 1918. preuzeo vodstvo indijskoga nacionalnoga pokreta i uveo nove metode u borbi za oslobođenje Indije od britanskoga gospodstva. Kada su 1919. kolonijalne vlasti donijele zakon o suzbijanju revolucionarne djelatnosti, Gandhi je pokrenuo 1. kampanju građanske neposlušnosti (1920–22): odbacivši aktivnu i oružanu borbu, propagirao je nenasilne metode građanskoga neposluha pasivnim otporom britanskoj vlasti i uskraćivanjem suradnje (uprava, sudstvo, školstvo) s britanskom vladom. Od 1921. zagovarao obnovu domaćih obrta kako bi se Indijci oslobodili gospodarske ovisnosti o Velikoj Britaniji. Kada su 1922. izbili veliki nemiri i proveden opći bojkot britanske robe, Gandhi je bio osuđen na 6 godina tamnice, ali je već 1924. pušten na slobodu i izabran za predsjednika Indijskoga nacionalnoga kongresa. Između 1925. i 1929. povukao se iz političke djelatnosti. Godine 1930. organizirao je 2. kampanju građanske neposlušnosti protiv monopola soli, tako da je javno na obali isparavanjem izlučio sol iz morske vode; zbog toga je zatvoren, ali je pušten 1931; iste je godine postao predstavnik Indijskoga nacionalnoga kongresa na londonskoj Konferenciji okrugloga stola (Round Table Conference), koja je trebala sporazumno riješiti britansko-indijski spor i koja je bila podlogom za indijski ustav iz 1935. Zbog sukoba s bivšim učenikom i pristašom Jawaharlalom Nehruom, koji je odbacio pasivne metode u borbi za osamostaljenje Indije i preuzeo vodstvo lijevoga krila Indijskoga nacionalnoga kongresa, Gandhi se povukao u meditativan život na selu. Godine 1934. odrekao se predsjedništva u Indijskome nacionalnom kongresu, ali je svojim poznatim štrajkovima glađu i dalje želio vladu prisiliti na provođenje reforme. Nepokolebljiv borac protiv rasne diskriminacije, Gandhi je oštro osuđivao Hitlera, a kada je 1939. izbio II. svjetski rat, smatrao je da treba dati podršku Velikoj Britaniji. Godine 1940. opet je bio na čelu Indijskoga nacionalnoga kongresa, koji je 1941. donio rezoluciju o povlačenju Britanaca iz Indije. Gandhi i drugi prvaci Kongresa bili su uhićeni, u zemlji su izbili žestoki nemiri, a on sam proveo je tada svoj poznati 21-dnevni štrajk glađu i gotovo stradao životom. Oslobođen 1944., Gandhi se 1946., neposredno prije ostvarenja indijske neovisnosti, odlučno usprotivio diobi Indije i teoriji o dvjema nacijama, a plan britanske vlade o podjeli proglasio je »tragedijom«, što su strahoviti međusobni pokolji hinduista i muslimana ubrzo i potvrdili. Štrajkom glađu uspio je zaustaviti pokolje u Calcutti (1947). Ubio ga je jedan hinduistički fanatik.
