TRAŽI DALJE:
STRUKE:

gramatika

gramatika (grč. γραμματıϰὴ [τέχνη]: slovničko umijeće, vještina pisanja, prema γράμμα: slovo) (slovnica).

1. Do XIX. st. gramatika se uglavnom shvaćala kao skup pravila kojima se propisuje kako se nekim jezikom govori i piše.

2. Od XIX. st. gramatika se uglavnom poima kao teorijski i metodološki dobro utemeljena jezikoslovna disciplina u kojoj se proučavaju temeljne zakonitosti funkcioniranja jezika, pri čemu se posebna pozornost posvećuje ustroju i funkciji pojedinih jezičnih sredstava i/ili jedinica (oblika, riječi, skupova riječi, rečenica i teksta). U užem smislu riječi gramatika se dijeli na morfologiju, u kojoj se proučavaju najmanje značenjske jedinice (morfemi), oblici, ustrojstvo i vrste riječi, te sintaksu, koja obuhvaća proučavanje odnosa među sastavnicama nizova i funkcija tih sastavnica u složenijim jezičnim jedinicama. U širem smislu riječi, pogotovo u tradicionalnim školskim gramatičkim priručnicima, gramatika obuhvaća i fonologiju, u kojoj se proučavaju glasovni sustav jezika i razlikovna obilježja pojedinih glasova (fonema) u sastavu jezičnih jedinica kojima je svojstveno značenje (tj. morfema), te elemente semantike (proučavanje značenja riječi i drugih jezičnih jedinica), leksikologije (proučavanje rječničkog sastava nekog jezika) te stilistike (proučavanje jezičnih jedinica s obzirom na uporabno raslojavanje). U lingvistici se razlikuje više tipova gramatike, pa se tako npr. govori o opisnoj (deskriptivnoj) gramatici, u kojoj se opisuje određeno stanje nekoga jezika, o normativnoj gramatici, u kojoj se utvrđuju pravila što ih se moraju držati govornici pojedinoga standardnog jezika kako bi tim jezikom pravilno govorili i pisali. U okviru poredbene (komparativne) gramatike međusobno se uspoređuju gramatičke osobitosti različitih, obično srodnih jezika, sinkronijska gramatika ograničuje se na opis stanovitoga, obično suvremenoga stanja nekog jezika, a dijakronijska (povijesna, historijska) gramatika proučava ustrojstvo jezika u njegovu razvoju. Povremeno se govorilo i o »općoj gramatici«, ali više u okviru filozofije (logike) negoli u lingvistici jer je otvoreno pitanje dopuštaju li različitosti u ustrojstvu pojedinih jezika stvaranje općega sustava gramatičkih kategorija (posebno je bila razvijena tzv. opća i obrazložbena gramatika u XVII. st. – grammaire générale et raisonnée de Port-Royal). Znatno rjeđe bilo je govora i o sintagmatskoj gramatici (koja proučava kombinacije i spojeve morfema) te o asocijativnoj gramatici (proučava odnos između jezičnih znakova i pojmova kao predmeta mišljenja). Govori se također o znanstvenoj gramatici, za razliku od školske (ili praktične), o antičkoj, srednjovjekovnoj, strukturalističkoj, transformacijsko-generativnoj gramatici, o formalnoj gramatici i sl.

Početci gramatike vezani su za Indiju i tumačenje svetih knjiga (Veda) u I. tisućljeću pr. Kr. Opća načela stare indijske gramatike izložena su u djelu Aštadhyāya (Osam razreda) najvećeg indijskog gramatičara Paninija iz IV. st. pr. Kr. Približno u to doba počela se gramatika razvijati i u Grčkoj, u krugu sofista. Prve klasifikacije glasova i naglasaka nalaze se kod Platona i Aristotela, a prva podjela riječi na vrste već kod Protagore. Nauk o pojedinim kategorijama i dijelovima rečeničnoga ustrojstva razradio je Aristotel, dok su se stoici služili već posve razvijenim pojmovima sklanjanja (deklinacije) i sprezanja (konjugacije). Prvo usustavljeno grčko gramatičko djelo bilo je Gramatičko (ili Slovničko) umijeće (Τέχνη γραμματıϰή) Dionizija Tračanina, nastalo u II. st. pr. Kr. Stečevine grčke gramatičarske tradicije preuzeli su i dalje razrađivali Rimljani, koji su grčku gramatičku terminologiju uglavnom doslovno prevodili (kalkirali). Ta zajednička grčko-rimska tradicija najviše je došla do izražaja u djelu Gramatičko umijeće (Ars grammatica) Elija Donata iz IV. st., koje je poslužilo kao osnova srednjovj. gramatičkom naučavanju što je postalo jednim od sedam »slobodnih umijeća« (artes liberales). Arapska srednjovjekovna gramatika razvila se u VII. st. u vezi s tumačenjima Kur’ana, a u idućim je trima stoljećima u filološkim školama u Basri i Kufi dostigla razmjerno visoku razinu. Početkom XIX. st., zahvaljujući ponajviše radovima W. von Humboldta, F. Boppa i P. Grimma, gramatika se pomalo oslobađala puke didaktičnosti i prevelikog utjecaja gramatičkih opisa latinskoga jezika i razvijala se u samostalnu, metodološki razmjerno strogo utemeljenu i teorijski razrađenu jezikoslovnu disciplinu, koja je tijekom cijeloga tog stoljeća, zahvaljujući ponajprije naučavanju »mladogramatičara«, uglavnom bila povijesno i/ili poredbeno usmjerena. U XX. st. strukturalisti su davali izrazitu prednost sinkronijskoj gramatici i poimanju gramatičkih kategorijalnih pojavnosti kao čvrstoga sustava, dok su predstavnici generativne gramatike gramatiku shvaćali kao model govornikove sposobnosti proizvodnje (generiranja) rečenica na vlastitu jeziku. U okviru kognitivne (spoznajne) lingvistike posebno se naglašava suodnos između gramatičkih zakonitosti i strukture čovjekova mišljenja. U posljednje je vrijeme u okviru gramatike posebno snažan zamah doživjela tzv. sintaksa teksta (suprasintaksa ili lingvistika teksta), u kojoj se proučavaju zakonitosti povezivanja rečenica u veće (tekstne) cjeline.

Citiranje:
gramatika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 6. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23072>.