TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Grotius, Hugo

ilustracija
GROTIUS, Hugo

Grotius [gro:'ci·us] (De Groot), Hugo, nizozemski pravnik i pisac (Delft, 10. IV. 1583Rostock, 28. VIII. 1645). Već kao vrlo nadareno dijete pisao je latinske elegije, a u dobi od 11 godina počeo studirati u Leidenu. Boraveći u Francuskoj u pratnji poslanstva Henrika IV., odlučio se posvetiti studiju prava u Orléansu i završio ga 1599. Od 1607. bio je državni odvjetnik (advocaat-fiscaal) pokrajine Holandije, a od 1613. pravni predstavnik (pensionaris) Rotterdama. U to doba ušao je u raspravu koja je iz teološkoga prijepora prerasla u politički sukob između predstavnika Holandije i kalvinističke većine u Općim staležima Nizozemske, predvođenima državnim poglavarom Mauritsom od Nassaua. U jeku napetosti 1618. uhićen je i osuđen na doživotno zatočeništvo, no 1621. uspio je preko Antwerpena pobjeći u Pariz. Kratkotrajan povratak u Nizozemsku 1631. pokazao se rizičnim, pa je 1632. prešao u Hamburg. Zahvaljujući njegovu međunarodnom ugledu, 1634. povjerena mu je služba švedskoga poslanika u Parizu. U idućem desetljeću vratio se književnome radu, povijesnim raspravama i izdanjima klasičnih autora. Grotius je plodan i izvanredno mnogostran pisac. Od latinskih pjesama o političkim prilikama svojega doba i povijesnim događajima, najpoznatije su Ljetopis i povjesnica o belgijskim događajima (Annales et historiae de rebus belgicis, 1612., objavljeno posmrtno 1657), napisane u duhu humanističke historiografije. Priredio je više izdanja klasičnih autora (Euripid, Seneka, Tacit i dr.), prevodio s grčkog na latinski i napisao nekoliko drama na latinskom. Pjesnička djela na nizozemskom uglavnom su didaktičke naravi i nisu imala značajnijeg odjeka, s iznimkom Dokaza pravoga služenja Bogu (Bewijs van de waren Godsdienst, 1622), prevedenoga na 13 jezika. Pisao je biblijske komentare i teološke rasprave. Zagovarao je, osobito u kasnijem životnom razdoblju, približavanje kršćanskih religija i njihov povratak prvotnomu jedinstvu. Najznačajniji je ipak Grotiusov pravni opus. Na zamolbu nizozemske Istočnoindijske kompanije, koja je s portugalskim trgovcima došla u sukob oko monopola u Indoneziji, napisao je raspravu O pravu plijena (De jure praedae, 1604., tiskanu tek 1864). Jedno poglavlje toga djela, pod naslovom Slobodno more (Mare liberum, 1609), u kojem Grotius brani pravo svih država na pristup moru i plovidbu, zasebno je tiskano u mnogo izdanja. Bilo je poznato i čitano i u hrvatskim krajevima (posebice u Dubrovniku), jer su se Grotiusovi argumenti mogli primijeniti na prilike u Jadranu, protiv mletačkih nastojanja za ograničenjem plovidbe. Svojim glavnim djelom, O pravu rata i mira (De jure belli ac pacis, 1625), na prirodnopravnim postavkama postavio je temelje međunarodnom pravu. Grotius se 1616. u Rotterdamu upoznao s M. de Dominisom. Jedno Grotiusovo pismo s kritičkim primjedbama na račun engleske politike Dominis je proslijedio kralju, priskrbivši pošiljatelju znatne neprilike. Unatoč razočaranju u taj Dominisov potez, ali i još neke druge, Grotius je o njegovim djelima zadržao visoko mišljenje.

Citiranje:
Grotius, Hugo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 3. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23521>.