struka(e): | |
ilustracija
GRUZIJCI, crkva Džvari, sagrađena između 585. i 604., Mcheta
ilustracija
GRUZIJCI, gruzijsko pismo
ilustracija
GRUZIJCI, kapela Metehi, 1278., Tbilisi
ilustracija
GRUZIJCI, katedrala sv. Choveli, XI. st., Mcheta
ilustracija
GRUZIJCI, prizor iz filma M. Kalatozišvilija (Kalatozova), Ždralovi lete
ilustracija
GRUZIJCI, spomenik kralju Vahtangu Gorgasaliju, Tbilisi

Gruzijci (Kʰartʰvelebi, jednina Kʰartʰveli), kavkaski narod nastanjen najvećim dijelom u Gruziji te u Azerbajdžanu, Iranu (kraj Esfahana) i Turskoj. Prema posljednjem sovjetskom popisu (1989) Gruzijci su činili 70,1% stanovništva Gruzije (oko 3,8 milijuna). Valja napomenuti da su Gruzijcima iskazivani i njima srodni Megreli (danas vjerojatno između 400 000 i 1 milijuna pripadnika), Svani (oko 50 000) i Lazi (prema procjeni između 50 i 160 tisuća), koji govore kartvelskim jezicima različitima od gruzijskoga, ali im je gruzijski pisani jezik, jezik kulture i javnoga općenja. Gruzijci govore jezikom kartvelske jezične porodice. Većinom su pravoslavci, a ima i muslimana (Adžarci u jugozapadnoj Gruziji te Gruzijci u Azerbajdžanu, Iranu i Turskoj). Gruzijci su starosjedilački narod na području Kavkaza, a tijekom stoljeća prihvaćali su različite jezične i kulturne utjecaje od naroda s kojima su dolazili u dodir (Arapi, Armenci, Grci, Iranci, Turci i dr.). Jedan od prvih naroda koji je prihvatio kršćanstvo (IV. st.), a samostalna Gruzijska pravoslavna crkva imala je veliku ulogu pri izgradnji gruzijskoga nacionalnog identiteta.

Povijest

Povijest  → gruzija, povijest

Jezik

Gruzijski jezik pripada kartvelskoj ili južnokavkaskoj porodici, jednoj od triju jezičnih porodica u kavkaskom arealu. Dijalekti nisu oštro izdiferencirani, a tehnički se dijele na nizinske i gorske. Pismenost obuhvaća staru (V. do XI. st.), srednju (kraj IX. do XVIII. st.) i novu (od kraja XVIII. st.). Standardni jezik ima jednostavan petočlani vokalski sustav, a bogati konsonantizam obuhvaća 3 niza zatvornih i poluzatvornih suglasnika: zvučni, bezvučni aspirirani i bezvučni abruptivni (ejektivni). U gramatici preteže aglutinativnost, 6 padeža (nema akuzativa, ali ima ergativ), a poslijelozi su bar djelomično srasli s padežnim nastavcima (nominativ i ergativ bez poslijelogâ). Glagolski sustav djelomično odražava ergativnu gramatičku organizaciju. Nema gramatičkoga roda, ali postoje kategorije čovjek ~ ne-čovjek. Pokazni zamjenični pridjevi i prilozi poznaju tri stupnja. Brojni je sustav dvadesetičan. U rječniku ima mnogo grčkih, iranskih, arapskih i turkijskih pozajmica. Standardni se jezik zasniva na nizinskim narječjima s kartlijskom i djelomično kahetinskom dijalektnom osnovicom. Oblikovan je u XVIII–XIX. st. u borbi sa starijom crkvenom jezičnom tradicijom. Pismo potječe iz V. st. i poznaje 3 prilično različita razvojna stupnja: mrglovani (V. do IX. st.), nushuri (IX. do XI. st.), mhedruli (od XI. st.). Od XI. st. gruzijsko se pismo nije bitno mijenjalo, a konačno se stabiliziralo početkom XVIII. st. nakon osnivanja prve tipografije u Tbilisiju. Gruzijsko pismo potječe od istočnoaramejskoga, ali razvijalo se pod grčkim utjecajem.

Književnost

Tijekom duge povijesti gruzijska se književnost pokazala kao osobita sinteza kavkaskoga folklora i istočnjačkih (posebice perzijskih) kulturnih utjecaja te kršćanskoga misticizma i filozofskih strujanja što su kroz grčko-bizantsku teologiju dopirali sa Zapada. U duhu tih utjecaja nastalo je najstarije djelo usmene književnosti – ep »Amiraniani« o junaku Amiraniju prikovanom za stijenu, poslije, u ranome srednjem vijeku »Eteriani«, o ljubavi pastirice i carevića, te bogata pučka predaja o životu i borbi gruzijskih seljaka. Za vladavine cara Miriana, a zaslugom svete Nino iz Kapadokije, Gruzija je 337. prihvatila kršćanstvo i kulturno se vezala uz Bizant. Njezina se kulturna tradicija sve više udaljavala od istočnjačkog utjecaja i poprimila ulogu posrednika između istočne i zapadne kulture. Na gruzijski su se jezik prevodila djela bizantske crkvene književnosti. Već u V. st. pojavile su se izvorne gruzijske hagiografije i drugi oblici crkvene književnosti (kanonski tekstovi, homilije, apokrifi i drugo). Među hagiografijama ističu se »Šušanikine muke« (»Šušanikis ameba«), djelo koje je između 476. i 483. napisao Iakob Curtaveli. Iz razdoblja pod vlašću Arapa i pokušaja širenja islamizacije (VIII. st.) hagiograf Ioane Sabanisdze ostavio je djelo »Muka Aboa Tbilelija«. Tijekom X. i XI. st. patrističku su književnost pisali gruzijski redovnici, npr. Giorgi Atoneli (ili Mthacmindeli) i Giorgi Mcire s planine Atos, te gruzijski redovnici Ioane Zosime na Sinaju i drugi. To su razdoblje obilježili slobodni prijevodi i komentari »Biblije«, apokrifni tekstovi i teološka djela prevedena s grčkoga i sirskoga. Istodobno, s gruzijskoga je, kao s jezika posrednika, prevedena na grčki glasovita, podrijetlom indijska »Legenda o Barlaamu i Jozafatu« (gruzijski »Balahvariani«). – Uspon gruzijske države u XI. i XII. st. za vladarâ Davida Graditelja, Đure III. i carice Tamar omogućio je i procvat gruzijske književnosti, koji se naziva njezinim zlatnim dobom. Nastali su spjevovi, fantastične viteške pripovijesti, prevodila su se djela sa stranih jezika. Pjesnik Šota Rustaveli (oko 1160 – nakon 1210), nazvan gruzijskim Homerom, snažno je utjecao na gruzijsku književnost. O njegovu se životu malo zna: stekao je visoku izobrazbu, boravio u Bizantu i vjerojatno bio u službi carice Tamar. Njegov spjev »Vitez u leopardovoj koži« (»Vepʰxistq·aosani«) iskorak je prema svjetovnoj tematici. Jedan od motiva toga djela nalazi se i u gruzijskome romanu (»Visramiani«, sredina XII. st.), prijevodu perzijskoga epa »Vis i Ramin« (»Vīs o Rāmīn«), sličnoga »Tristanu i Izoldi«. Iz približno istoga je razdoblja poznat »Roman o Amiranu, sinu Daredžaninu« (»Amirandareaniani«, kraj XI – početak XII. st.), kojemu je autor vjerojatno Mose Honeli. Gruzijska kultura pretrpjela je velike štete od mongolske najezde i porobljavanja (XIII–XVI. st.), naizmjenične vladavine Turske i Perzije te od unutarnjih razdora kao posljedice raspada jake i centralizirane monarhije. Tek je u XVI. st. došlo do obnove, a u XVII. st. i do procvata kulturnoga života: gruzijski su pjesnici slavili junaštvo, čast, slobodu, a u književnosti su prevladavali rodoljubni motivi. Preporodu književnosti pridonijeli su svojim djelima i vladari Teimuraz I. (1589–1663) i Arčil (1647–1713). Erudit je renesansnoga tipa bio Sulhan-Saba Orbeliani (1658–1725), vrstan leksikograf i pisac, odgajatelj budućega cara Vahtanga VI. Napisao je zbirku bajki »Knjigu o mudrosti i laži« ili »O mudrosti lažnoga« (»igni sibrʒne-sicruisa«); pisao je basne pod utjecajem istočnih narodâ i La Fontainea, sastavio gruzijski rječnik, napisao putopisni dnevnik »Put po Europi« (»Mogzauroba Evropaši«) te gruzijsku redakciju basni indijskoga podrijetla »Kalila i Dimna«. Njegovo je djelo iznimno značajno zbog leksičkoga bogatstva i didaktičkoga značenja. U XVIII. st. došlo je do novoga procvata gruzijske književnosti. Pjesnik David Guramišvili (1705–92) u velikom epu »Knjiga Davidova« (»Davitʰiani«) dao je fresku teške gruzijske povijesti, ujedno i apologiju gorštačkoga ponosa i vitalnosti. Visarion Gabašvili (1750–91), poznatiji po imenu Besiki, pisao je ljubavnu i misaonu liriku, potom veličao ratne uspjehe. Pripojenje Rusiji (1801) približilo je Gruziju europskom intelektualnom životu i ostavilo znatan trag u gruzijskoj kulturi; gruzijski su pisci čitali djela Puškina, Ljermontova i druge. Romantični pjesnik Aleksandre Čavčavadze (1786–1846) prevodio je Racinea, Voltairea, Hugoa i Puškina; tražeći oslonac u europskim književnostima težio je prekidu dotadašnjega perzijskoga utjecaja. Pjesnik Grigol Orbeliani (1804–83) idealizirao je gruzijsku povijest, dok je nove vidike gruzijskoj književnosti otvorio treći veliki gruzijski romantičar, pjesnik Nikoloz Baratašvili (1817–45), autor remek-djela »Moj Pegaz« (»Merani«). – U drugoj polovici XIX. st. zapaženi su tzv. tergadaleulni (gruzijski: oni koji su se napili vode iz Tereka), tj. oni koji su prešli rijeku Terek kako bi otišli na studij, uglavnom u Rusiju. Skupina je zastupala utilitarnu funkciju umjetnosti; u njoj su se isticali Ilia Čavčavadze (1837–1907), prevoditelj Goethea, Puškina, Shakespearea, pjesnik liberalnih pogleda i protivnik kmetstva, te Akaki Cereteli (1840–1915), Giorgi Cereteli (1842–1900) i drugi. Pedesetih godina došlo je do procvata gruzijskoga kazališta, koje se afirmiralo djelima Giorgija Eristavija (1813–64) i Avksentija Cagarelija (1857–1902). Vrhunac gruzijskoga kritičkoga realizma XIX. st. dosegnuo je vrstan pripovjedač, lirik i epski pjesnik velika i raznolika opusa Važa-Pšavela (pravim imenom Luka Razikašvili, 1861–1915), koji se često uspoređuje s Rustavelijem. – Kasni realizam krajem XIX. i početkom XX. st. ogleda se u djelima D. Kldiašvilija (1862–1931), koji opisuje raspad i osiromašenje plemstva, nove ekonomske odnose i preživjelost patrijarhalnih običaja. Početkom XX. st., slično kao i u Europi, nastaju različite avangardne skupine (Akademsko društvo, Futuristička skupina i drugo), od kojih je najznačajnija Plavi rogovi (Cispheri q·anebi), koja je 1915. osnovala uz istoimeni i neke druge časopise. Pripadali su joj pjesnici pod snažnim utjecajem europskog i ruskog simbolizma, P. Iašvili (1895–1937) i T. Tabidze (1895–1937), obojica stradala u staljinističkim čistkama, potom G. Robakidze (1884–1963), K. Nadiradze (1895–1990) i drugi. Njihovo je radikalno eksperimentiranje cvalo u doba gruzijske neovisnosti (1918–21), a ugušeno je za boljševičke vlasti. Pjesnik Galaktion Tabidze (1892–1959), isprva blizak Plavim rogovima, bio je nadahnut težnjama francuskoga pjesništva, da bi u razdoblju nakon Listopadske revolucije uznosio sovjetsku vlast i slavio revolucionarni preobražaj zemlje. Njegovo je djelo raznovrsno, živo i trajno poticajno u gruzijskoj književnosti. U djelima poslijerevolucionarnoga razdoblja slavila su se dostignuća sovjeta, npr. kolhozni život i drugo. Sovjetske stilove i teme slijedili su dramatičar Š. Dadiani, pjesnik I. Grišašvili i drugi. Isprva je pod utjecajem njemačkog ekspresionizma pisao Konstantine Gamsahurdia (1893–1975), no suočen sa staljinističkom represijom posvetio se povijesnim temama: roman »Desnica velikog majstora« (»Didostatis marvena«). U godinama II. svjetskoga rata isticali su se pjesnici I. Abašidze, G. Leonidze, A. Abašeli, S. Čikovani (poznati spjev o Davidu Guramišviliju) i drugi. U poslijeratnome razdoblju zapažena su imena gruzijske književnosti L. Kiačeli, D. Šengelaia, I. Mosašvili, I. Nonešvili i drugi. Šezdesetih godina XX. st. gruzijsko se pjesništvo oslobađa retoričkih shema, narativnosti i estradnog ugođaja pa se u tom smislu afirmiraju F. Halvaši, M. Kahidze, T. Čiladze, B. Xaranauli i drugi. U duhu proze pisaca kao što je Nodar Dumbadze (1928–84), Čabua Amiredžibi (1921–2013) i poezije Ane Kalandadze (1924–2008), Otara Č’iladzea (1933–2007) gruzijska se književnost još slobodnije ostvaruje nakon oslobođenja zemlje od sovjetske vlasti 1991.

Likovne umjetnosti

Od V–XIII. st. grade se samostani, crkve, utvrde; najranija je velika bazilika Uzašašća Marijina u Bolnisiju – Bolniski Sion (478–493), iz VI. i VII. st. bazilike sa središnjom kupolom (Džvari u Mcheti), a od VIII. st. longitudinalne građevine s kupolom (katedrala u Picundi, gruzijski Bivintʰi, X. st.). Od X. do XIII. st. podižu se gradovi, mostovi, palače, hramovi (Kumurdo, 964). Nakon mongolskih i arapskih razaranja (XIV/XV. st.) razvija se profano graditeljstvo koje se naslanja na tradicionalni način gradnje (tzv. darbazi, građevina s krovom u obliku kupole). Početkom XIX. st. počinju se razvijati gradovi (Tbilisi, Telavi, Signahi i dr.) s neoklasicističkim građevinama; početkom XX. st. obnavlja se zanimanje za tradicionalno graditeljstvo (Gruzijska banka, danas Nacionalna knjižnica, 1912–16). U drugoj polovici XX. st. razvija se socrealistički funkcionalizam; izdvajaju se javne građevine (Koncertna dvorana, 1971., i željeznička postaja, 1987., u Tbilisiju), a od kasnih 1990-ih postmodernistička arhitektura. – U ranome srednjem vijeku skulptura se ograničavala na dekorativne reljefe. Tek potkraj XIX. st. skulptura je postala samostalna disciplina, a početkom XX. st. afirmirao se prvi nacionalni kipar Iakob Nikoladze (1876–1951), učenik A. Rodina (»Ožalošćena majka«, 1908–10). Uspostavom sovjetske vlasti T. Abakelia (1905–53), N. Kandelaki (1889–1970) rade monumentalne spomenike i spomeničke grupe u duhu socijalističkoga realizma. – Radovi umjetničkoga obrta vrlo su rani; starokršćanski mozaici iz V. st. (Picunda), zidno slikarstvo iz VIII/IX. st. (zidne slike u katedrali u Ateniju, Atenski Sion 1080). U XVI–XVII. st. fresko slikarstvo karakteriziraju portreti vladara (sjeverna kapelica crkve u Gelati, 1678). Posebno su značajni iluminirani rukopisi. Najraniji su rađeni u helenističkoj maniri (evanđelja u Adišiju, 897), od XI. st. ističu se iluminacije grčkih umjetnika (evanđelja u Gelatiju, XII. st.), dok gruzijski majstori slijede bizantske uzore (evanđelja u Alaverdiju, 1054). – U kasnom XVIII. st. javlja se portretno slikarstvo, sredinom XIX. st. afirmira se Hakop Hovnatanian (1806–81); poslije se umjetnici uglavnom školuju u Rusiji, a ističu se Grigol Maisuradze (1817–85), Romanoz Gvelesiani (1859–84), Mose Toidze (1871–1953), Niko Pirosmanašvili (1862–1918). Početkom XX. st. pejsažima i portretima afirmiraju se David Kakabadze (1889–1952), Lado Gudiašvili (1896–1980) i Elene Ahvlediani (1898–1975) te potom U. Džaparidze (1906–88) povijesnim kompozicijama, S. Mamaladze (1895–1963) krajolicima i L. Grigolia (1903–78) grafičkim oblikovanjem. Od 1950-ih godina djeluju portretisti A. Bandzeladze (1929–2001) i Z. Nižaradze (1928–2011) te autori monumentalnih kompozicija A. Gelovani (1928–1998), N. Ignatov (r. 1937) i dr.

Glazba

U području tradicijske glazbe prevladavaju višeglasne pjesme što ih izvode pripadnici istoga spola, najčešće muškarci. Vodeći glas i glas nad njim pjevaju pojedinci, dok dionicu basa ili dvaju basova pjeva više izvođača. Specifičnosti gruzijske polifonije pridonose intervali sekunde, kvarte, kvinte, septime i none u akordičkim sklopovima. Tradicijska su glazbala: uzdužna flauta salamuri, panova svirala soinari, dvoglasne gajde gudastviri i čiboni (prve prate pjevanje, a druge ples), harfa čangi, lutnje panduri, čonguri, čuniri i čianuri, tamburin daira, veliki dvoopneni bubanj doli i par malenih timpana diplipito. Gruzijci također upotrebljavaju harmoniku, gitaru i balalajku. Karakteristični su plesovi u kružnoj formaciji, a ponekad se na ramena plesača postavi drugi, pa čak i treći krug plesača.

O sudjelovanju Gruzijaca u europskoj umjetničkoj glazbi moguće je govoriti tek od druge polovice XIX. st. Tada je u Tbilisiju otvoreno operno kazalište, a opere su skladali gruzijski predstavnici nacionalnog usmjerenja Meliton Balančivadze, Zakaria Paliašvili i Dimitri Arakišvili, koji je ujedno i autor prvih simfonijskih skladbi. God. 1917. u Tbilisiju je utemeljen konzervatorij. Među skladateljima koji su se afirmirali tijekom XX. st. istaknuo se Andria Balančivadze (balet, simfonije, klavirski koncerti). Profesionalni zbor Rustavi stekao je međunarodni ugled vrhunskim izvedbama gruzijske vokalne polifonije.

Film

Među nekadašnjim kavkaskim republikama SSSR-a, Gruzija je imala najrazvijeniju filmsku proizvodnju, uglavnom organiziranu u okviru institucije Gruzija-Film (Kʰartʰuli pʰilmi), osnovane 1926. Prosječno se proizvodilo 14 igranih filmova godišnje (broj se smanjio nakon stjecanja neovisnosti, zbog tranzicijskih poteškoća). Autentičnošću tematike i izraza mnogi gruzijski redatelji stekli su ugled i priznanja u inozemstvu, npr. Tengiz Abuladze (1924–94), Lana Gogoberidze (r. 1928), Nana Džordžadze (r. 1948), Otar Ioseliani (r. 1934), Miheil Kalatozišvili (1903–73), Eldar Šengelaia (r. 1933), Giorgi Šengelaia (r. 1937), Nikoloz Šengelaia.

Citiranje:

Gruzijci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/gruzijci>.