Anastazije I. (latinski Flavius Anastasius, grčki Ἀναστάσıος, Anastásios), bizantski (istočnorimski) car (Dirahij, danas Drač, oko 430 – Carigrad, 9. VII. 518). Za vladavine cara Zenona dvorski službenik, a 488. kandidat za biskupa Antiohije. Kada je Zenon 491. umro bez muškog nasljednika, Anastazije je uz potporu senata i careve udovice Arijadne (kojom se potom oženio) proglašen vladarem. Otpor Izaurijaca, koji su na prijestolje htjeli dovesti Zenonova brata Longina, slomio je u nekoliko pohoda 492–497. Za njegove vladavine počinju upadi Bugara i Slavena, zbog čega je obranu Carigrada ojačao izgradnjom (ili obnovom) tzv. Dugoga tračkog zida od Mramornog do Crnoga mora, po njemu poslije nazvanog Anastazijev zid. Ostrogotskomu kralju Teodoriku morao je 497. priznati vlast nad Italijom, no moć mu je nastojao ograničiti sklapanjem saveza s Francima i Burgundima. Na istoku je pak novi rat s Perzijom (502–06), završen bez teritorijalnih promjena, otkrio slabosti granice zapuštene tijekom više desetljeća mira, što je potaknulo Anastazija da uloži znatna sredstva u njezino utvrđivanje. Od početka vladavine podržavao je odredbe Zenonova Henotikona, no monofizitskom učenju, kojemu je trajno bio sklon, otvoreno se priklonio od 511–512. što je potaknulo nezadovoljstvo i niz pobuna od kojih je najopasnija bila ona generala Vitalijana (513–515), koji je u nekoliko navrata zaprijetio i samoj prijestolnici. Monetarnom politikom reformirao je obezvrijeđen sitni novac, vrijednost kojeg se od tada vezala za udjele u stabilnom zlatnom solidu. Poreznim je zakonima gotovo sva naturalna davanja zamijenio novčanima, oštrijom državnom kontrolom smanjio je korupciju i malverzacije prikupljača poreza, ukinuo je nepopularan porez gradskim trgovcima i obrtnicima. Tim mjerama stabilizirao je gospodarstvo i državnu riznicu što je bio nužan preduvjet uspona države za careva Justina I. i Justinijana I. Nadimak Dikoros (Δίκορος, Díkoros: koji ima dvije zjenice; latinski Dicorus) dobio je zbog heterokromije, odnosno očiju različite boje.
