Heym [hạim], Georg, njemački književnik (Hirschberg, Šleska, 30. X. 1887 – Berlin, 16. I. 1912). Doktor prava, suradnik berlinskoga Neopatetičnoga kabareta, utopio se prilikom sklizanja po rijeci Havel, zapisavši točan san o načinu svoje smrti. Uz G. Trakla, Heym je najznačajniji kao liričar i prethodnik njemačkoga ekspresionizma, pa po svojim napadajima na tradicionalizam i konzervativizam, koji mu simboliziraju Goethe, socijaldemokrati i njegov otac. Njegova lirika (pod utjecajem Ch. Baudelairea i S. Georgea) sadrži snažne doživljaje modernoga velegrada, puna je tjeskobe, slutnje užasa I. svjetskog rata, uz mòre suvremenoga pojedinca, utopljenog u bezobličnu masu. Strofe su mu dotjerane i precizne, nazivaju ga »njemačkim Baudelaireom«. Djela: zbirke pjesama Vječni dan (Der ewige Tag, 1911), Sjena života (Umbra vitae, 1912), Maraton (Marathon, soneti, 1914); tragedija Atalanta (1910); zbirka pripovijedaka Tat (Der Dieb, 1913); Pjesme i spisi (Dichtungen und Schriften) objavljeni su u 4 sveska 1960–68.
