Ibert [ibε:'ʀ], Jacques, francuski skladatelj (Pariz, 15. VIII. 1890 – Pariz, 5. II. 1962). Studirao glazbu s majkom pijanisticom te kompoziciju (P. Vidal) na pariškom Konzervatoriju. Godine 1919. dobio prestižnu Prix de Rome, boravio nekoliko godina u Italiji i putovao po Španjolskoj i Tunisu. U godinama 1937–40. i 1946–60. ravnatelj Francuske akademije u Rimu, a 1955–56. i ravnatelj obiju pariških opera. Nakon II. svjetskog rata puno putovao po Europi i SAD-u, često dirigirajući vlastita djela. Bogat Ibertov opus sastoji se od glazbeno-kazališnih djela za pozornicu i radio, baleta, scenske glazbe, nekoliko spektakala tipa »zvuk i svjetlo« (son-et-lumière), različitih djela za orkestar (divertissement, arije, suite, simfonija, capriccio i dr.), filmske glazbe, skladbi za glas i orkestar, koncerata, komorne glazbe za vrlo raznovrsne instrumentalne (pretežno puhačke) kombinacije, solističkih djela (za flautu, harfu, violončelo, glasovir, orgulje), solo pjesama, itd. Visoka vrsnoća i iznimna raznovrsnost Ibertova opusa odaju vrlo osoban i pročišćen stil kako izvan tradicionalnih tako i izvan avangardnih konvencija. Izvornost i lišenost formalizma Ibertove glazbe, međutim, prožeti su tipično francuskim odlikama: elegancijom, jasnoćom, konciznošću i smislom za formu. Iberta se zato smatra, osobito na području glazbe za puhače, jednim od naistaknutijih francuskih skladatelja prve polovice XX. stoljeća.
