Ignacije Lojolski, sv. (pravo ime Íñigo López de Loyola [lojo'la]), utemeljitelj Družbe Isusove (dvorac Loyola kraj Azpeitije, Španjolska, 1491 – Rim, 31. VII. 1556). Podrijetlom Bask. Stupio 1517. u vojnu službu kraljevskoga namjesnika Navare i vojvode od Nájere. Braneći tvrđavu Pamplonu teško je ranjen 1521. Doživjevši obraćenje (1522) otišao je u benediktinski samostan Montserrat i vitešku odjeću zamijenio hodočasničkom. Zatim se uputio u obližnje mjesto Manresu, gdje je u molitvi i pokori doživio prva mistična iskustva te počeo pisati Duhovne vježbe. Hodočastio 1523. u Svetu zemlju; u Barceloni je 1524. započeo učiti latinsku gramatiku, u gradu Alcalá de Henares 1526. studirao filozofiju. U Alcalái, a potom u Salamanci, bio je zbog svojih vjerskih shvaćanja osumnjičen za herezu, ali ga je inkvizicija nakon saslušanja oslobodila od optužbi. Godine 1528. uputio se u Pariz na daljnji studij. Okupio je skupinu mladih ljudi s kojima je položio zavjet čistoće i siromaštva u kapelici sv. Dionizija na Montmartreu. Godine 1536. u Veneciji završio studij teologije i zaredio se za svećenika 1537. U Rimu se 1538. stavio na raspolaganje papi Pavlu III., koji je bulom Regimini militantis Ecclesiae 1540. odobrio red Družbe Isusove (→ isusovci). Za prvoga generala Družbe Isusove izabran je 1541. Njegovi spisi (Konstitucije – Constitutiones, 1652; Duhovne vježbe – Los ejercicios espirituales, 1548), školsko-odgojne inicijative (Rimski kolegij iz kojega se razvila Gregoriana), pastoralno zauzimanje te osnutak Družbe Isusove imali su odlučujuću ulogu u obnovi Katoličke crkve u XVI. st.
