Ivanov [iva'nəf], Vjačeslav Ivanovič, ruski pjesnik (Moskva, 28. II. 1866 – Rim, 16. VII. 1949). Studirao povijest i klas. filologiju u Berlinu i Parizu, bavio se dionizijskim kultom, misterijima kao kolektivnom umjetnošću (sobornoe iskusstvo). Od 1905. okupljao oko sebe krug ruskih simbolista u Petrogradu, od 1912. živio u Moskvi. God. 1920–24. predavao na Sveučilištu u Bakuu, a 1924. legalno otišao u Rim, gdje je prešao na katoličku vjeru i predavao ruski jezik i književnost u Paviji i vatikanskom Orijentalnom institutu. Bio je pjesnik visoke naobrazbe, pa su već njegove zbirke Zvijezde vodilje (Kormčie zvëzdy, 1903) i Prozirnost (Prozračnost’, 1904) zasićene simbolikom koja polazi od antičkih mitova ili kršćanskih nauka; one uvode arhaizme »zahrđala jezika«, otežali ruski stih, ali prizivaju stalnu obnovu pjesništva »nomada ljepote«. U zbirkama Rimski soneti (Rimskie sonety, 1924) i Rimski dnevnik 1944. godine (Rimskij dnevnik 1944. goda) slijedio je uzore starogrčke lirike, težio jasnoći talijanske renesanse i kršćanskim utopijama. Religijsko-filozofska poema Čovjek (Čelovek, pisana 1915–19., objavljena 1939) jamačno je najsloženije djelo u kojem se pjesnik »jezikom duha« suprotstavio suvremenomu rasulu. Svoje je shvaćanje tragedije unio u tekstove Tantal (1905) i Prometej (1919).
