Jovanović, Ljubomir, srpski političar i povjesničar (Kotor, 2. II. 1865 – Beograd, 10. II. 1929). Diplomirao povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1887. Profesor na Velikoj školi od 1903. i beogradskom sveučilištu 1905–09. Od 1905. poslanik Radikalne stranke, potpredsjednik i predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Srbije 1906–09., ministar unutrašnjih poslova 1909–10. i 1914–18., ministar prosvjete 1911–14., član Državnoga savjeta od 1918., ministar vjera 1922–23. i predsjednik Narodne skupštine Kraljevine SHS 1923–24. Kao ministar unutrašnjih poslova organizirao je Solunski proces (1917). Godine 1926. bio je isključen iz Radikalne stranke zbog sukoba s N. Pašićem. Djela: Ratovanje hercega Stjepana s Dubrovnikom 1451–1454 (1888), Istorija srpskog naroda (I–II, 1893–94; s Ljubomirom Kovačevićem), Stogodišnjica srpskog ustanka (1904).
