Jovanović, Slobodan, srpski pravnik, povjesničar i političar (Novi Sad, 21. XI. 1869 – London, 12. XII. 1958). Diplomirao 1890. na Pravnom fakultetu u Ženevi. Nakon kraće diplomatske službe bio profesor Velike škole (1897–1905) i državnog prava na Pravnom fakultetu u Beogradu (1905–41). Jedan od vodećih srpskih intelektualaca između dvaju svjetskih ratova, jedan od osnivača i urednika Srpskoga književnoga glasnika. Redoviti član (od 1908) i predsjednik Srpske akademije (1928–31). U političkom se životu aktivirao nakon Sporazuma Cvetković–Maček (1939) i postao jedan od ideologa nacionalističkoga Srpskoga kluba. Potpredsjednik u vladi generala D. Simovića (1941), a nakon vojnog sloma Kraljevine Jugoslavije predsjednik kraljevske vlade u izbjeglištvu (1942–43). Komunističke su ga vlasti 1946. osudile u odsutnosti, na procesu protiv D. Mihajlovića, na 20 godina zatvora. Autor je mnogobrojnih monografija i knjiga s područja ustavnog prava i povijesti političkih ideja. Značajnija djela: O dvodomnom sistemu (1899), Svetozar Marković (1903), Osnovi pravne teorije o državi (1906), Makiaveli (1907), Ustavno pravo Kraljevine Srbije (1907), Ustavobranitelji i njihova vlada (1912), O državi (1922), Druga vlada Miloša i Mihaila (1923), Ustavno pravo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1924), Vlada Milana Obrenovića (I–II, 1926–27), Vlada Aleksandra Obrenovića (I–II, 1929–31), Sabrana dela (I–XVII, 1932–40), Iz istorije političkih doktrina (1935) i Moji savremenici (1962).
