Jurić, Marija - Zagorka

ilustracija
JURIĆ, Marija – Zagorka

Jurić, Marija - Zagorka, hrvatska novinarka i književnica (Negovec kraj Vrbovca, 2. III. 1873Zagreb, 30. XI. 1957). Zbog nesređenih obiteljskih odnosa, o kojima je progovorila u autobiografskoj knjizi Kamen na cesti (1938), napustila je Višu djevojačku školu pred sam završetak školovanja. God. 1896. anonimno je u Obzoru objavila članak Jedan časak (Egy Percz), nakon čega je, na preporuku biskupa J. J. Strossmayera, dobila novinarsku službu u redakciji Obzora. Time je započela uspon u novinarskoj karijeri, opterećen položajem žene u onodobnome društvu. Njezina suradnja u Obzoru bila je vrlo intenzivna tijekom 1898. Uz reportaže sa zagrebačkih saborskih rasprava i ocjene političkog stanja u Madžarskoj, objavljivala je crtice, humoristične skice, kraće autobiografske zapise i podliske. Tih je godina počela surađivati i u najuglednijim književnim časopisima toga doba, Viencu i sarajevskoj Nadi. God. 1903. svestrano je sudjelovala u narodnom pokretu; kako su urednici Obzora J. Pasarić i Milan Heimerl bili uhićeni, novine je uređivala sama. Neko je vrijeme bila i dopisnica iz Budimpešte i Beča, a 1909. izvještavala i s Friedjungova procesa. Na Strossmayerov nagovor počela je pisati romane namijenjene širemu čitateljstvu. Njezina pretpostavka da će najbolji učinak postići pisanjem povijesnih romana pokazala se točnom. Premda se u književnosti javila još crticom u Bršljanu (1886), a prvi roman Roblje, kao podlistak Obzora objavila 1899., pravu čitateljsku afirmaciju stekla je romanesknim ciklusom Grička vještica (Male novine, 1912–13). U razdoblju 1912–53. objavila je dvadesetak romana. Dok su čitatelji s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana, građene po zakonima romana-feljtona i objavljivane u Malim novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici, djela joj nisu pratile ozbiljnije književne prosudbe. Povijesnim dramama (Filip Košenski i Evica Gupčeva), komedijama, lakrdijama, jednočinkama i satirama značajna je i za razvoj hrvatske dramske književnosti. Njezino najbolje scensko djelo, komedija Jalnuševčani (HNK u Zagrebu, 1917), tematsko izvorište crpi i iz hrvatske književne tradicije i iz hrvatske zbilje svojega doba. Među prvima se okušala i u pisanju kriminalističkog romana (Kneginja iz Petrinjske ulice, 1910). Uređivala je i uglavnom sama ispunjavala Ženski list (1925–38), prvu hrvatsku reviju namijenjenu ženama, i Hrvaticu (1939–41).

Njezini romani, prevođeni na mnoge jezike, imali su veliku ulogu u održavanju kontinuiteta hrvatskoga povijesnog romana. Premda je njezino stvaralaštvo razmjerno rano počeo pratiti kvalifikativ najčitanije hrvatske književnice, sve do oživljavanja teorijskoga zanimanja za proučavanje trivijalne književnosti ono nije bilo predmetom ozbiljnijega zanimanja književnih znanstvenika. Prvi je na njezin opus ozbiljnije upozorio I. Hergešić pripremajući njezina djela u 17 svezaka, a književnu revalorizaciju doživjela je i u monografiji S. Lasića Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1986). God. 2004. započet je projekt izdavanja njezinih sabranih djela, a 2007. Centar za ženske studije pokrenuo je Dane Marije Jurić Zagorke.

Ostala djela: Vladko Šaretić (1903), Republikanci (1914–16), Crveni ocean (1918–19), Kći Lotršćaka (1919–20), Tozuki (1922), Kaptolski antikrist (1925–26), Modri đavo (1926), Plameni inkvizitori ili kameni križari (1928–29), Krijeposni griješnici (1929–30), Gordana (1933–35), Vitez slavonske ravni (1937–38), Kraljica Hrvata (1937–39), Mala revolucionarka (1939–40), Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha (1939–49), Jadranka (1953).

Citiranje:
Jurić, Marija - Zagorka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 14. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29566>.