Kainar [ka'~], Josef, češki književnik (Přerov, 29. VI. 1917 – Dobříš, 16. XI. 1971). Javio se početkom 1940-ih stihovima bliskima Skupini 42, okupljenoj oko časopisa Život. Nastojao je oblikovati »mit običnoga života«, »čudesno, neshvatljivo, nevjerojatno biće, koje sam ja sâm i svatko drugi«. Nakon komunističkoga prevrata 1948. skupina je bila zabranjena. Nakon rata bavio se novinarstvom i pisao kazališne tekstove. Od 1947. djelovao kao profesionalni književnik. U neostaljinističkom razdoblju nakon 1968. priklonio se režimu. U početcima bio pod utjecajem R. M. Rilkea, V. Holana, T. S. Eliota, a na prijelomu 1940-ih i 1950-ih V. V. Majakovskoga i pučkoga pjesnišva. Postupno se afirmirao kao pjesnik egzistencijalne i socijalne determiniranosti, trpke ljubavi prema čovjeku osuđenom na kompromis. Istodobno se bavio izgradnjom »novih mitova«, proricanjem svijetle budućnosti i završetka klasnih sukoba. Značajnije zbirke: Zgode i kraće pjesme (Příběhy a menší básně, 1940), Novi mitovi (Nové mýty, 1946), Sudbine (Osudy, 1947), Češki san (Český sen, 1953), Čovjeka volim s gorčinom (Člověka hořce mám rád, 1959), Lazar i pjesma (Lazar a píseň, 1960), Moj blues (Moje blues, 1966).
