TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Kant, Immanuel

ilustracija
KANT, Immanuel
ilustracija1ilustracija2

Kant, Immanuel, njemački filozof (Königsberg, danas Kalinjingrad, 22. IV. 1724Königsberg, 12. II. 1804). Podrijetlom iz pijetistički usmjerene siromašne obrtničke obitelji, završio je fakultet (filozofiju, matematiku i prirodne znanosti) u rodnome mjestu, iz kojega nije odlazio cijeloga života. God. 1755. promoviran je za doktora filozofije. Iste godine započeo je predavati na sveučilištu o logici, metafizici, etici, prirodnom pravu, antropologiji, pedagogiji, matematici, fizici, mineralogiji i fizičkoj geografiji, isprva kao privatni docent, a 1770–96. kao redoviti profesor.

Kantov se filozofski razvoj može razdijeliti na pretkritičko razdoblje (1747–55), u kojem se bavio prirodoznanstvenim pitanjima i pisao svoju Opću povijest prirode i teoriju neba (Allgemeine Naturgeschichte und Theorie des Himmels, 1750), metafizičko razdoblje, u kojem je polazeći od C. Wolffa razvijao svoju »kritičku metafiziku«, posebice u spisima Snovi jednog vidovnjaka (Träume eines Geistersehers, 1766) i O osjetilnom i inteligibilnom svijetu, o formi i principima (De mundi sensibilis atque intelligibilis forma et principiis, 1770), i na tzv. kritičko razdoblje filozofije, kada je napisao svoja glavna filozofska djela, svoje tri glasovite kritike: Kritika čistog uma (Kritik der reinen Vernunft, 1781), Kritika praktičnog uma (Kritik der praktischen Vernunft, 1788) i Kritika moći rasuđivanja (Kritik der Urteilskraft, 1790). Kant i francuski fizičar P. S. de Laplace, neovisno jedan o drugome, razvili su teoriju o postanku kozmosa, koja je zbog velike sličnosti u postavkama nazvana Kant-Laplaceovom hipotezom.

Temelji Kantove spoznajne teorije (u Kritici čistog uma) zasnivaju se na onom kritičkom razmatranju i analizi čovjekovih spoznajnih moći koji će – sintetizirajući u sebi empirijske i skeptičke Humeove zaključke, kao i dogmatizam i racionalizam Leibniz-Wolffove škole – dovesti do tvrdnje o osjetilnoj uvjetovanosti naše spoznaje, do apriornosti čistih zorova (prostor i vrijeme) i kategorija (12 kategorija), što čine subjektivne oblike s objektivnim važenjem unutar jedine moguće, ljudske svijesti. Ako bi se naše poimanje moralo ravnati prema svojstvima predmeta, onda je, dakako, nemoguće znati nešto o njemu a priori. No ako se predmet ravna prema osobinama naše spoznajne moći (a to je glasoviti Kantov »kopernikanski obrat«), onda mi a priori (što kod Kanta znači općenito valjano i nužno) spoznajemo o stvarima zapravo samo ono što sami u njih stavljamo. Ograničavajući izvore i domet spoznaje na iskustvo, Kant je, dosljedno svojoj tvrdnji o subjektivnom značaju kategorija i čistih zorova, zanijekao mogućnost spoznaje noumenalnoga (nadosjetilnog) svijeta, »stvari po sebi« (Ding an sich). Sva se ljudska spoznaja odvija u granicama iskustva (tj. putem dvanaest transcendentalnih kategorija, kao i vremena i prostora), dok »stvar po sebi« prekoračuje (transcendira) naše osjetilno iskustvo i zato ne može biti predmetom spoznaje. Ona načela s pomoću kojih bi se spekulativni teoretski um (vezan uz osjetilno iskustvo) usudio izaći izvan svojih granica imala bi za neizbježivu posljedicu ne proširenje već sužavanje upotrebe našeg uma – jer bi ta načela sva područja uma svela na osjetilnost. Zato je kritika čistoga teoretskog uma, po Kantu, bez obzira na to što negativno određuje njegove granice, zapravo pozitivna, jer osigurava upotrebu praktičnog uma. – Za razliku od, svojim spoznajnim moćima, ograničena teoretskog uma, praktički um (a zato on i jest nadređen teoretskomu) ulazi u nadosjetilni, noumenalni svijet. Sloboda volje, besmrtnost duše i bitak Boga ne mogu biti nikada predmet teoretskoga znanja (jer se ne mogu osjetilno iskusiti), već samo stvar uvjerenja, tj. praktičnog odnošenja. Zato je Kantova Kritika praktičnog uma trebala opravdati cijeli njegov kriticizam i upozoriti na prividno proturječje i prividnu neodrživost dijeljenja svijeta na noumenalni i fenomenalni. Ona je trebala odgovoriti na pitanje kako je čovjek kao subjekt slobode noumenon (misaono biće), a istodobno vezan uz fenomenalnost (osjetilnu pojavnost) u svojoj vlastitoj empirijskoj svijesti. Tako praktički um postaje najviši domet cijeloga sustava, nužna pretpostavka a ujedno i nezaobilazna posljedica kritike čistog uma. Iz teze po kojoj se samo dobra volja kao autonomna može apsolutno pokazati dobrom, Kant dolazi do kategoričnosti svojega temeljnoga moralnog zakona, do glasovitoga kategoričkog imperativa: »Radi tako kao da bi maksima tvojega djelovanja s pomoću tvoje volje trebala postati općim prirodnim zakonom«. Kantova je etika dala volji značenje autonomije, jer bilo koja odredba po vanjskim svrhama ili zapovijedima, tj. heteronomija, zakonitost je koja nas lišava odgovornosti što ih kao razumna bića trebamo snositi za naše vladanje. No isticanjem dužnosti kao jedine forme u kojoj je moguće ćudoredno djelovanje, Kant postaje zastupnikom onoga rigorizma u etici koji je poslije postao predmetom kritike (»podčasnički moral«) mnogih etičara i filozofa (npr. M. Schelera). – Kantovo formalističko htijenje za izgradnju apriornih načela na području estetike (koje obrađuje u Kritici moći rasuđivanja) više je nastalo zbog potrebe povezivanja noumenalnog i fenomenalnoga carstva nego zbog zbiljske problematike same umjetnosti za koju Kant, čini se, nikada nije pokazivao posebnog interesa. Zato je upravo u toj kritici i dao svoju glasovitu shemu cijeloga sustava:

Sveukupne moći duše Spoznajna moć Načela apriori Primjena
Moć spoznavanja Razum Zakonitost Priroda
Osjećaj ugode i neugode Moć rasuđivanja Svršnost Umjetnost
Moć žudnje Um Krajnja svrha Sloboda

Neki formalistički Kantovi pogledi na estetiku imali su snažan utjecaj na daljnji razvoj misli o umjetnosti (osobito kod F. Schillera), a neke njegove definicije (»lijepo je ono što se sviđa samo po sebi bez interesa za realnu egzistenciju i za posjedovanje predmeta«) postale su klasičnima. Bez obzira na to što nije pokazivao posebnog senzibiliteta za umjetnost, on je upravo na »estetskome« području doveo u sumnju temeljne postavke tradicionalne metafizike, a samim time i neka vlastita polazišta. Vraćajući um u okvire granica »čistoga razuma« Kant je i religiju promatrao samo kao skup svih naših dužnosti kao Božjih zapovijedi, a samoga Boga kao najviši, nedostižni ideal.

Kantova je filozofija već za njegova života stekla velik utjecaj među širokim krugom znanstvenika i umjetnika njegova doba, čime je on u bitnome položio temelje nastanku i razvoju tzv. »njemačkog idealizma« (J. G. Fichte, F. W. J. Schelling, G. W. F. Hegel). Kantovo mišljenje ni danas nije ništa manje aktualno u gotovo svim filozofskim pitanjima tzv. »kontinentalne« (E. Husserl, M. Heidegger, H.-G. Gadamer) i »anglosaske« tradicije mišljenja (posebice J. Hintikka). U Hrvatskoj je Kant doživio vrlo raznovrsnu recepciju. Na jednoj strani neoskolastika i »antimodernizam« stoje u izravnom protivljenju Kantovu nijekanju spoznatljivosti stvari po sebi (J. Stadler, A. Bauer i dr.), na drugoj pak strani marksistički usmjereni filozofi vide u Kantu »teoretičara Francuske revolucije« i bitnom postajom na putu čovjekova oslobađanja od metafizičkih i religijskih predrasuda (P. Vranicki, G. Petrović, M. Kangrga i dr.), dok se u novije doba, posebice zahvaljujući V. Filipoviću, Kantu ponovno nastoji dati pravo mjesto koje mu pripada u povijesti filozofije i kritički osvijetliti njegov položaj polazeći od aktualnih filozofskih problema.

Ostala djela: Prolegomena za svaku buduću metafiziku (Prolegomena zu einer jeden künftigen Metaphysik, 1783), Ideje za sveopću povijest u svjetsko-građanskoj namjeri (Ideen zu einer allgemeinen Geschichte in weltbürgerlicher Absicht, 1784), Utemeljenje metafizike ćudoređa (Grundlegung zur Metaphysik der Sitten, 1785), Metafizički početni temelji prirodne znanosti (Metaphysische Anfangsgründer der Naturwissenschaft, 1786), Religija unutar granica čistoga uma (Die Religion innerhalb der Grenzen der bloßen Vernunft, 1793).

Citiranje:
Kant, Immanuel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 25. 9. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30233>.