Kierkegaard [kịə'ɹgəgɔ:ɹ], Søren, danski filozof (Kopenhagen, 5. V. 1813 – Kopenhagen, 11. XI. 1855). Studirao teologiju i filozofiju u Kopenhagenu, doktorirao 1841., zatim otišao u Berlin na studij filozofije kod F. W. Schellinga. Prvi je egzistencijalistički mislitelj, zarana zaokupljen »besmislom postojanja« zbog religioznoga osjećaja krivnje u vjerskom odgoju. Poput Sokrata na javnim mjestima učio ljude istini i etičkomu životu. Crkveni dostojanstvenici proklinjali su ga, a malograđansko javno mišljenje optuživalo. Nasuprot Hegelovoj racionalističkoj filozofiji Kierkegaard je držao da spoznaja nije najviši domet čovjekovih nastojanja. Čovjek je osamljeni pojedinac, njegova je istina subjektivna, a konačna granica smrt. Objektivno mišljenje ravnodušno je prema subjektu. Život prolazi kroz tri razdoblja, a međusobni prijelaz nije razvojan, već skokovit. Prvi je stupanj estetski (mašta, ponavljanje igre), drugi je stupanj etički (zbilja koja je bila u ideji ponavlja se i u činu), treći je stupanj religiozni (život u odnosu prema apsolutu odriče se svoje subjektivnosti). Prijelaz prema apsolutnomu znači promjenu cjelokupnoga života. Kierkegaard suprotstavlja egzistenciju »bîti« jer je ona predodređena (predestinirana), čovjek je »bolestan na smrt«, opterećen brigom za svoju opstojnost i nezainteresiran za zbilju. Kierkegaardova filozofija temeljno je određena tjeskobom i utemeljuje se na podvojenosti čovjekove bîti (kao sumnja i nada u spas), kao prihvaćanje vlastite konačnosti, ona je svijest određena protustajalištem, alternativom »ili–ili« čovjekova opstanka. U tom paradoksu spas pojedinca jedini je zbiljski imperativ, jer subjektivnost je istina i stvarnost, egzistencija je uvijek pojedinačna. Solipsističkim otklonom (vjera je individualna) određena je Kierkegaardova kritika kršćanstva kao crkvene doktrine. Njegova filozofija protivi se svakoj racionalnoj meditaciji, jednostrana u naglašavanju neponovljivosti pojedinca, svojevrstan je obrat od idealističke sistematike njem. klasične filozofije. Kierkegaard gradi metafiziku slobode, promišljanje koje je utemeljeno na ideji da se tjeskobni subjekt spašava iz besmisla svjesnim izborom Boga. Kierkegaard je (uz Nietzschea) predstavnik antihegelijanskoga smjera, ispovjednik izgubljenoga građanskog čovjeka koji ne nalazi put do općedruštvenoga i nadindividualnoga. Glavna djela: Strah i drhtanje (Frygt og bæven, 1843), Ili-ili (Enten-eler, I–II, 1843), Pojam straha (Begrebet angest, 1844), Filozofske mrvice (Filosophiske smuler, 1844), Stadiji na životnom putu (Stadier paa livets vej, 1845), Kršćanski razgovori (Christelige taler, 1848), Bolest na smrt (Sygdommen til døden, 1849).
