Kollwitz [kɔ'lvic], Käthe, njemačka grafičarka i kiparica (Königsberg, danas Kalinjingrad, 8. VII. 1867 – Moritzburg, 22. IV. 1945). Nezainteresirana za avangardistička strujanja, stvorila je vlastiti figurativni izraz utemeljen na naturalističkoj tradiciji, koji je, obuzeta društveno angažiranim temama, prilagođavala pod utjecajima ekspresionizma.
Školovala se na ženskim akademijama u Berlinu (Karl Stauffer-Bern) 1886–87. i Münchenu (Ludwig Herterich) 1887–90. Od 1890. posvećuje se izradbi bakropisa, crteža i litografija, napose pod utjecajem tema i tehnika grafičkih ciklusa Maxa Klingera, koji se bave »mračnim stranama života«. Nakon udaje za Karla Kollwitza, s kojim se 1891. seli u Berlin, u njegovoj se liječničkoj ordinaciji u radničkom dijelu grada suočava s problemima bijede, siromaštva, nezaposlenosti, bolesti, alkoholizma i prostitucije, koji postaju glavne teme njezina rana stvaralaštva (Scena iz Germinala, 1893., Gretchen, 1899). Istodobno predaje bakropis i crtanje na akademiji Berlinskog udruženja umjetnica (1898–1903) pošto je ostvarila umjetnički proboj ciklusom Ustanak tkalaca (1893–97), nadahnutim dramom Gerharta Hauptmanna Tkalci, o pobuni šleskih tkalaca, a koji joj donosi i status zagovornice potlačenih. Baveći se temama nezadovoljstva osiromašenih, pobune i smrti, u šest je slika (Bijeda, Smrt, Vijeće, Marš tkalaca, Juriš i Kraj) maloga formata, gustim, kratkim potezima karakterističnima za bakropis predstavila imaginarnu pobunu, smjestivši je u sadašnjost. Surovo realističnim, izrazito pojednostavnjenim, no naglašenim, mračnim i dramatičnim formama, koje su postale njezin zaštitni znak, te istom narativnom strukturom u kojoj opisuje uzrok, planiranje, izbijanje i slom ustanka, ostvaruje i ciklus Seljački rat (1901–08), nadahnut njemačkim seljačkim ratom iz XVI. st., što joj je donijelo Nagradu Villa Romana i rezidenciju u Firenci 1907. Početkom XX. stoljeća počinje se baviti složenijim tehnikama, poput foto-jetkanja i eksperimentima u dubokom i litografskom tisku, uvodeći na kratko i boju (Žena s narančom, 1901., kombinirani print u boji). No, zbog mogućnosti crtačke spontanosti pojednostavnjenja te svjetlucave crne linije, na kraju odabire litografiju, kao u grafikama za časopis Simplicissimus (1908–11).
Nakon gubitka sina na bojišnici, 1914. postupno se okreće ratnim temama, kojima se približava ekspresionističkom izrazu. Želeći prikazati usamljenost i očaj, ujedno i upozoriti na strahote modernih metoda ratovanja, stvara ciklus drvoreza Rat (1918–23., objavljen kao mapa u Dresdenu). Drastično reduciran, bez detalja, sveden na izraz, gestu i ikoničke oblike (Udovica II) te snažne crno-bijele kontraste, najpotresniji je, a i najzapaženiji njezin ciklus, u kojem iskustva rata, a posebice teme majčinstva i gubitka (Majke), koje ju zaokupljaju od samih početaka (Majka s mrtvim djetetom, 1903), uzdiže na univerzalnu razinu. Priklonjena radničkomu pokretu i idejama političke ljevice, inspirirana grafikama Ernsta Barlacha, nakon I. svjetskog rata izrađuje drvorez Memorijalni list za Karla Liebknechta (1919), mnogobrojne plakate (Pomozite Rusiji, 1921., Njemačka djeca gladuju, 1923., Nikad više rata, 1924) te ciklus drvoreza Proletarijat (1925).
Pošto je 1919. postala prva žena redoviti član Pruske akademije umjetnosti u Berlinu, ondje je od 1928. vodila majstorski atelijer za grafiku, a 1929. dobila je, također kao prva žena, njemački Orden za zasluge. Akademiju je, nakon dolaska nacista na vlast, 1933. bila prisiljena napustiti, a u idućim godinama uklonjeni su mnogi njezini radovi, konfisciran velik dio njezinih djela (iz najmanje 11 njemačkih muzeja) te joj je od 1937. zabranjeno javno izlaganje. Ipak, nastavila je izlagati izvan domovine, učvršćujući svjetski ugled zahvaljujući kojem je izbjegla moguću deportaciju u koncentracijski logor, i to najviše u SAD-u, ali i u Europi, u organizaciji Kluba likovnih umjetnica i u Zagrebu, u Umjetničkom paviljonu 1936. Strahujući od novih osobnih gubitaka i ratnih strahota, brutalnim, monumentalnim oblicima stvara posljednju, zlosutnu seriju grafika Smrt (1934–37) prikazujući ljude različite životne dobi koji se suočavaju sa smrću, dočim pod dojmom II. svjetskoga rata izrađuje vjerojatno posljednju litografiju Sjemenje za sjetvu ne treba mljeti (tiskanu 1941).
Oblikovala je i više od stotinu autoportreta u većini umjetničkih tehnika. Predstavljajući svoju fizionomiju samokritično, nimalo laskavo, u tim je kompozicijama, ograničenima samo na prikaz lica, ruke, geste i govor tijela, gotovo potisnula pozadinu, odnosno prostornu dimenziju u drugi plan te je pružila uvide u skoro sve faze svojega života (Trudnica, oko 1926), stvorivši dokumente kontinuiranog, intenzivnog samoispitivanja. Od 1904. bavila se i kiparstvom (u Parizu je pohađala studij kiparstva na Académie Julian), intenzivnije od 1910., pretežno malom plastikom koju stvara 1912–28. Tada započinje istraživati temu majčinstva i u tom mediju (Žena s djetetom u krilu, 1911–36; Majka s dvoje djece, 1932–36), što kulminira spomenikom Ožalošćeni roditelji, posvećenom poginulim mladim ratnim dragovoljcima, kojega je gipsani odljev predstavljen 1931. na izložbi Berlinske akademije, a 1932. postavljen na vojno groblje Roggeveld u Belgiji te 1956. premješten na vojno groblje u Vladslu. Oblikovala je mnogobrojne nadgrobne spomenike, među ostalim i spomenik Mirujte u spokoju njegovih ruku (1936) za obiteljsku grobnicu. U povodu smrti Ernsta Barlacha izrađuje brončani reljef Tužaljka, a suprugovu smrt obrađuje u maloj skulpturi Posljednji pozdrav 1941. Njezina posljednja mala skulptura Dvije žene vojnika u iščekivanju odlivena je u gipsu 1943.
Zarana je zapažena, već 1899. na izložbama berlinske secesije, potom bečke, nakon koje je bečka Albertina otkupila jednu grafiku iz ciklusa Ustanak tkalaca, te na Njemačkoj umjetničkoj izložbi u Dresdenu (mala zlatna plaketa), 1901. na izložbi Međunarodnoga društva kipara, slikara i grafičara u Londonu, 1905. na pariškom Salonu nezavisnih. Samostalno je izlagala i u New York Public Library 1912–13., a 1917. joj je priređen niz retrospektiva u njemačkim gradovima. U središtu berlinskoga spomenika Neue Wache, koji obilježava sjećanje na žrtve rata i tiranije, 1993. postavljena je njezina skulptura Majka s mrtvim djetetom (1937–39), a u novije doba priređene su njezine izložbe 1992. u Washingtonu (National Gallery of Art), 2020. u Strasbourgu (Musée d’Art moderne et contemporain), Los Angelesu (Getty Museum) i Chicagu (Art Institute of Chicago), 2023. u Londonu (Royal Academy of Arts) te 2024. u New Yorku (MoMA). Najviše se njezinih radova čuva u Muzeju Käthe Kolwitz u Kölnu (osnovan 1985), Bakroreznom kabinetu u Dresdenu i Muzeju Käthe Kolwitz u Berlinu (osnovan 1986). Njezini dnevnički zapisi 1908–43. objavljeni su 1989 (Dnevnici – Die Tagebücher), a 1992. i Pisma sinu: 1904–1945 (Briefe an den Sohn: 1904 bis 1945) i Iz mog života: oporuka srca (Aus meinem Leben: ein Testament des Herzens). Po njoj je nazvana nagrada koju od 1960. dodjeljuje Akademija umjetnosti u Berlinu.
