Komárno [ko'ma:rno], stari slovački grad na lijevoj obali Dunava, kraj utoka rijeke Váh; 34 638 st. (2012; Madžari čine 54% stanovništva). S madžarskim Komáromom, na desnoj obali Dunava, vežu ga željeznički i cestovni mostovi. Metalna i duhanska industrija. Do potpisivanja Schengenskoga sporazuma pogranična brodska i željeznička postaja. Brodogradilište. Sačuvan je sustav utvrda iz XVI–XVII. st. (obnovljen u XIX. st.) izgrađen na mjestu srednjovjekovne tvrđave, barokna pravoslavna i katolička crkva (XVIII. st.) i drugi arhitektonski spomenici. Sveučilište na madžarskom jeziku (osnovano 2004). Dunavski i drugi muzeji. – U X. st. na područje Komárna bili su se naselili Madžari i podignuli utvrđeno naselje, koje se prvi put spominje 1075. Zahvaljujući iznimnomu prometnom položaju i gradskim povlasticama koje je 1265. Komárnu dodijelio hrvatsko-ugarski kralj Bela IV., grad se tijekom XIV. i XV. st. razvio u trgovačko središte i sjedište istoimene ugarske županije. Za vladavine hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina bio je sjedište Dunavske vojne flote, a tijekom austro-turskih ratova u XVI. i XVII. st. jedno od najsnažnijih habsburških vojnih uporišta u Ugarskoj. Nakon prestanka osmanske opasnosti gospodarsko značenje grada ponovno je raslo, tako da ga je austrijska carica Marija Terezija 1763. proglasila slobodnim kraljevskim gradom. Tijekom madžarske revolucije Komárno je bilo posljednje uporište revolucijske vojske (osvojeno 28. IX. 1849). Od 1920. u sastavu Čehoslovačke, a nakon nacističke okupacije Čehoslovačke 1939. pripojeno Madžarskoj. Potkraj II. svjetskog rata grad je teško stradao u sukobu njemačkih i ruskih postrojbi.
