kontradikcija (lat. contradictio), protuslovnost, suprotnost, proturječje; istodobna tvrdnja i negacija jedne te iste stvari. U tradicionalnoj filozofiji uobičajeno je mišljenje po kojem kontradikcija pripada isključivo postupcima mišljenja, dok je kontradikcija između momenata zbilje samo prividna (Parmenid), prevladana u apsolutnom jedinstvu bitka (Nikola Kuzanski). Naprotiv, u dijalektičkim koncepcijama, protuslovnost je kao suprotno određenje bića upravo osnovna odlika svega što je u razvoju (Heraklit), konstitutivni moment jedinstva umnog i zbiljskoga, »najdublje određenje zbilje« (G. W. F. Hegel). U marksističkoj filozofiji kontradikcija označava temeljno stanje dijalektičke suprotnosti između pojava i u pojavi samoj. Marx pojavu kontradikcije (protuslovlja, suprotnosti) primjenjuje u prvome redu na društvo; društvene protuslovnosti (ekonomske, klasne itd.) vode preobrazbama u tvarnom i duhovnom, pa je cijela povijest društva u osnovi borba antagonističkih momenata proizvodnje i društvenih snaga koje ih predstavljaju. U logici, načelo protuslovnosti (principium contradictionis) temeljno je načelo mišljenja prema kojem »ništa ne može istodobno i biti i ne biti« (Aristotel), odn. »neka tvrdnja ne može istodobno biti i istinita i lažna« (G. W. Leibniz). Kao pogrješke u valjanu zaključivanju javljaju se: contradictio in terminis (kontradikcija u pojmovima), izričito pridavanje i nijekanje istoga predikata nekom subjektu; contradictio materialis (materijalna kontradikcija), protuslovnost između dvaju sudova različitih predikata od kojih jedan isključuje drugi; contradictio in adiecto (kontradikcija u pripisanom), protuslovnost u smislu atributa, npr. »vrući led« i sl. Stajalište kontradikcije ili stajalište protuslovlja govori o nemogućnosti zbiljskoga protuslovlja, tj. o nespojivosti bitka i nebitka: dva kontradiktorna stajališta ne mogu oba biti istinita, pa se zato nešto ne može istodobno potvrđivati i poricati.
