Kossuth [kɔ'šut], Lajos, madžarski revolucionar i političar, vođa madžarskog pokreta za neovisnost 1848–49 (Monok, 19. IX. 1802 – Torino, 20. III. 1894). Bio je odvjetnik. Sudjelovao u radu staleškoga ugarskog Sabora 1825–27. i 1832–36. Kao urednik zabranjenih Saborskih izvješća osuđen je 1837. na četiri godine zatvora, ali je 1840. amnestiran. Uređivao je glasilo madžarskoga nacionalnog pokreta Pesti Hírlap 1841–44. Kao predstavnik Reformne stranke madžarskoga srednjeg plemstva bio je biran ponovo 1847. u staleški ugarski Sabor. Ondje je zagovarao djelomično ukidanje plemićkih povlastica, ukidanje kmetstva, slobodu tiska i ustavnu monarhiju. Nakon izbijanja revolucije od ožujka do polovice rujna 1848., Kossuth je bio ministar financija u prvoj madžarskoj parlamentarnoj vladi grofa L. II. Batthyánya, a nakon toga preuzeo je svu vlast u Madžarskoj, isprva kao predsjednik Odbora za obranu domovine, u svojstvu kojega je organizirao dobrovoljačke domobranske postrojbe (honvéd), a poslije, nakon detronizacije Habsburgovaca, od 14. IV. 1849., kao namjesnik Ugarske. Nakon madžarske kapitulacije 13. VIII. 1849. živio je u emigraciji (Osmansko Carstvo, Velika Britanija, SAD i Italija), gdje se kao vođa madžarskih emigranata zauzimao za neovisnost Madžarske. U Italiji je organizirao madžarsku legiju koja se borila pod G. Garibaldijem. Prosvjedovao je protiv Austro-ugarske nagodbe (1867) i ostao dragovoljno u emigraciji.
Kossuth je bio umjeren u pitanjima društvene reforme nastojeći očuvati neke povlastice plemstva, pa je došao u sukob i s radikalnijim sudionicima revolucije pod vodstvom S. Petőfija i M. Táncsicsa. U nacionalnom pitanju bio je isključiv tvrdeći da su u cijeloj Ugarskoj samo Madžari nacija, a svi su ostali narodi samo narodnosti, koje u toj madžarskoj državi ne mogu imati nikakvih vlastitih, nacionalnih prava; to je bio jedan od razloga zbog kojega se Hrvatska pod vodstvom bana J. Jelačića pridružila Austriji u borbi protiv madžarske revolucije. Kako se u ratu odlučio na najradikalniji potez – detronizaciju Habsburgovaca – odbio je od sebe i dio zastupnika u madžarskom parlamentu i pretežno plemićkoga zapovjedništva madžarske vojske i tako ubrzao kapitulaciju Madžarske. Tek u emigraciji (1851) prihvatio je političku ideju konfederacije podunavskih naroda (Madžara, Južnih Slavena i Rumunja) na bazi pune nacionalne slobode i ravnopravnosti.
