struka(e):

kritička teorija (njem. Kritische Theorie), pojam koji je u okviru tzv. frankfurtske škole 1930-ih razvio tadašnji ravnatelj Instituta za društvena istraživanja M. Horkheimer. Škola je ustrajala na prosvjetiteljskom idealu civilnoga društva, ali je držala da ga je moguće ostvariti jedino kritičkim propitivanjem Marxove teorije društvene promjene. Tako se s jedne strane suprotstavljala romantizmu duhovnopovijesnoga tipa, a s druge strane znanstvenom objektivizmu utemeljenom na analitičkim metodama. Odbijanje nasilnoga značaja filozofske argumentacije usmjerene postizanju konsenzusa u uvjetima neslobode naposljetku je kritičku teoriju vodilo povlašćivanju umjetničke forme jer ona navodno još jedina obećava iskupljenje sveopćega postvarenja u društvu. No suputnik škole W. Benjamin upozoravao je da je masovna reproduktivna umjetnost zamijenila tradicionalnu jedinstvenu umjetnost pa se, zbog gubitka aure i naglaska na detalju (umjesto na cjelini), umjetnost konzumira u rastresenu stanju. J. Habermas otvoreno se 1950-ih suprotstavio podčinjavanju kritičkog uma iracionalnoj naravi umjetnosti smatrajući da takvo stajalište izravno dovodi u pitanje prosvjetiteljske temelje škole. U njegovoj koncepciji subjekt prestaje biti nositeljem povijesnog procesa pa se polazište kritičke teorije premješta u intersubjektivnu teoriju komunikacije. U angloameričkoj je kritici pojam kritička teorija, potpuno neovisno o frankfurtskoj školi, neko vrijeme služio kao sinonim za suvremenu književnu teoriju.

Citiranje:

kritička teorija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kriticka-teorija>.