TRAŽI DALJE:
STRUKE:

L

ilustracija
L, razvoj slova: 1. egipatski hijeroglif – štap, 2. egipatski hijeroglif - godina, 3. starosemitski lamed, 4. rano grčko pismo, IX. do VII. st. pr. Kr., 5. istočno i zapadno grčko pismo, VI st. pr. Kr., 6. klasično grčko lambda, V. st. pr. Kr., 7. picensko pismo, 8. faliskičko pismo, 9. latinska kvadratna kapitala, 10. latinska kurzivna majuskula

L. 1. Šesnaesto slovo hrvatske i jedanaesto latinske abecede, za likvidu /l/, silabičkoga imena el. Oblikovni kontinuitet majuskulne inačice možemo pratiti sve do starosemitskoga lamed, malo ukošena štapića sa zaobljenom kukom smještenom pri dnu slova i usmjerenom nadesno, koji se posredno izvodi iz egip. hijeroglifa za štap, s kukom okrenutom nalijevo, ili za godinu, s kukom smještenom pri vrhu slova, okrenutom nalijevo. U ranome grč. pismu kukica je ponovno bila okrenuta nalijevo, a nadesno je bila usmjerena u istočnom i zapadnom grč. pismu VI. st. pr. Kr. U klasičnom grč. alfabetu slovo se zarotiralo, otvoreno prema dnu, a kuka je postala drugi krak ravnopravne veličine prvomu, izvorno osnovnomu. Takav je oblik sve do danas sačuvan i u grč. alfabetu, pod nazivom lambda, i u ćir. azbukama. U ćirilici i u glagoljici slovo za isti glas naziva se ljude. Latinički oblik razvio se pak posredovanjem italičkih alfabeta, gdje se l oblikovao prema jednoj inačici ranoga grč. pisma, za koje je osebujna barem nešto manja veličina desnoga kraka, njihov odnos u oštru kutu i usmjerenost nadesno. Pravokutan odnos krakova zabilježen je tek u klasičnom latiničkom pismu, otkada se, sve do danas, oblik toga slova nije bitno mijenjao. Minuskulni latinički oblik kakvim se služimo, s naglašenom okomicom koja nadvisuje gornju liniju osnovnoga slovnoga polja, i s reduciranim donjim krakom, počeo se pisati već u rim. kurzivnoj majuskuli, a posve je prevladao u rimskoj poluuncijali.

Osim što je kroz povijest hrv. latiničkog pravopisanja ovo slovo bilježilo glas l, bilo je i dijelom dvoslova i troslova za označavanje drugih glasova ili glasovnih skupina. Za lj su stajale skupine gl, gli, li, ly, lj (→ lj). Katkad se, no nedosljedno, pisalo i dvostruko ll za glas l (A. Vramec 1578., D. Zlatarić 1597., J. Mikalja 1649., P. Zrinski 1660., F. Lastrić 1766., G. Čevapović 1820).

U hrv. jeziku glas l izgovara se kao dentalni ili alveolarni zvučni lateralni suglasnik [l]. U nekim narječjima, u odgovarajućem glasovnom okružju, njegov izgovor može biti velaran (stražnji) [ł]. Sonantno (slogotvorno) l [61795], koje je postojalo u indoeur. prajeziku i poslije u staroslavenskome te u različitim suvremenim slav. jezicima (usp. češki Vltava, Plzeň), u hrvatskom je nestalo potkraj sr. vijeka, a očuvalo se u govoru nekih čakavaca (primjerice na otoku Krku).

Hrvatsko l najčešće dolazi od indoeuropskoga l ili r (hrv. luč, lat. lux: svjetlost, staroindij. rukma: svijetao, njem. Licht: svjetlo, grč. λευϰός: bijel, staroirski loche: munja itd.; hrv. magla, grč. ὀμıχλὴ, litavski miglà, alb. mjegullë itd.). Staroslavensko sonantno (slogotvorno) l (lъ, lь, ъl, ьl) dalo je u suvremenom hrv. jeziku u (suza < slъza, pun < plьnъ). Na kraju riječi, a kadšto i na kraju sloga u sredini riječi, l daje o (dao, pepeo < dal, pepel; seoba, podne < selba, poldne). Glas l dolazi i u mnogobrojnim posuđenicama iz drugih jezika: labirint (< grč.), larva (< lat.), lagum (< tur.), lanterna (< tal.), lajtmotiv (< njem.), lakej (< franc.). U narječjima dolazi kadšto i zbog metateze (mlogo za mnogo, zlamenje za znamenje).

2. U mjeriteljstvu (L, l), znak za mjernu jedinicu litra.

3. U biol. nomenklaturi, kratica nakon znanstv. imena biljke ili životinje koja označuje da je naziv uveo C. von Linné.

4. U latinskim natpisima i tekstovima, L. je kratica za ime Lucius, a 1. ili L. za liber (knjiga), lex (zakon), lector (čitač).

5. U sustavu rimskih brojeva, znak (L) za broj 50.

6. U gramatici, kratica za lice (npr. 2. l. množine).

7. U fizici, znak (L) za kutnu količinu gibanja, induktivnost i lagrangian; znak (l) za duljinu (latinski longitudo).

Citiranje:
L. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34958>.