L. 1. Šesnaesto slovo hrvatske i jedanaesto latinske abecede, za likvidu /l/, silabičkoga imena el. Oblikovni kontinuitet majuskulne inačice možemo pratiti sve do starosemitskoga lamed, malo ukošena štapića sa zaobljenom kukom smještenom pri dnu slova i usmjerenom nadesno, koji se posredno izvodi iz egip. hijeroglifa za štap, s kukom okrenutom nalijevo, ili za godinu, s kukom smještenom pri vrhu slova, okrenutom nalijevo. U ranome grč. pismu kukica je ponovno bila okrenuta nalijevo, a nadesno je bila usmjerena u istočnom i zapadnom grč. pismu VI. st. pr. Kr. U klasičnom grč. alfabetu slovo se zarotiralo, otvoreno prema dnu, a kuka je postala drugi krak ravnopravne veličine prvomu, izvorno osnovnomu. Takav je oblik sve do danas sačuvan i u grč. alfabetu, pod nazivom lambda, i u ćir. azbukama. U ćirilici i u glagoljici slovo za isti glas naziva se ljude. Latinički oblik razvio se pak posredovanjem italičkih alfabeta, gdje se l oblikovao prema jednoj inačici ranoga grč. pisma, za koje je osebujna barem nešto manja veličina desnoga kraka, njihov odnos u oštru kutu i usmjerenost nadesno. Pravokutan odnos krakova zabilježen je tek u klasičnom latiničkom pismu, otkada se, sve do danas, oblik toga slova nije bitno mijenjao. Minuskulni latinički oblik kakvim se služimo, s naglašenom okomicom koja nadvisuje gornju liniju osnovnoga slovnoga polja, i s reduciranim donjim krakom, počeo se pisati već u rim. kurzivnoj majuskuli, a posve je prevladao u rimskoj poluuncijali.
Osim što je kroz povijest hrv. latiničkog pravopisanja ovo slovo bilježilo glas l, bilo je i dijelom dvoslova i troslova za označavanje drugih glasova ili glasovnih skupina. Za lj su stajale skupine gl, gli, li, ly, lj (→ lj). Katkad se, no nedosljedno, pisalo i dvostruko ll za glas l (A. Vramec 1578., D. Zlatarić 1597., J. Mikalja 1649., P. Zrinski 1660., F. Lastrić 1766., G. Čevapović 1820).
U hrv. jeziku glas l izgovara se kao dentalni ili alveolarni zvučni lateralni suglasnik [l]. U nekim narječjima, u odgovarajućem glasovnom okružju, njegov izgovor može biti velaran (stražnji) [ł]. Sonantno (slogotvorno) l [
], koje je postojalo u indoeur. prajeziku i poslije u staroslavenskome te u različitim suvremenim slav. jezicima (usp. češki Vltava, Plzeň), u hrvatskom je nestalo potkraj sr. vijeka, a očuvalo se u govoru nekih čakavaca (primjerice na otoku Krku).
Hrvatsko l najčešće dolazi od indoeuropskoga l ili r (hrv. luč, lat. lux: svjetlost, staroindij. rukma: svijetao, njem. Licht: svjetlo, grč. λευϰός: bijel, staroirski loche: munja itd.; hrv. magla, grč. ὀμıχλὴ, litavski miglà, alb. mjegullë itd.). Staroslavensko sonantno (slogotvorno) l (lъ, lь, ъl, ьl) dalo je u suvremenom hrv. jeziku u (suza < slъza, pun < plьnъ). Na kraju riječi, a kadšto i na kraju sloga u sredini riječi, l daje o (dao, pepeo < dal, pepel; seoba, podne < selba, poldne). Glas l dolazi i u mnogobrojnim posuđenicama iz drugih jezika: labirint (< grč.), larva (< lat.), lagum (< tur.), lanterna (< tal.), lajtmotiv (< njem.), lakej (< franc.). U narječjima dolazi kadšto i zbog metateze (mlogo za mnogo, zlamenje za znamenje).
2. U mjeriteljstvu (L, l), znak za mjernu jedinicu litra.
3. U biol. nomenklaturi, kratica nakon znanstv. imena biljke ili životinje koja označuje da je naziv uveo C. von Linné.
4. U latinskim natpisima i tekstovima, L. je kratica za ime Lucius, a 1. ili L. za liber (knjiga), lex (zakon), lector (čitač).
5. U sustavu rimskih brojeva, znak (L) za broj 50.
6. U gramatici, kratica za lice (npr. 2. l. množine).
7. U fizici, znak (L) za kutnu količinu gibanja, induktivnost i lagrangian; znak (l) za duljinu (latinski longitudo).