Lamartine [lamaʀti'n], Alphonse de, francuski pjesnik (Mâcon, 21. X. 1790 – Pariz, 28. II. 1869). Potekao iz ugledne aristokratske obitelji, školovao se u Belleyju i Lyonu, 1822–28. u diplomatskoj službi, 1829. izabran je za člana Francuske akademije. Politički djelatan kao liberal, bio je zastupnik 1833–51., a 1848. predsjednik privremene vlade i ministar vanjskih poslova. Javio se zbirkom ljubavne lirike Poetske meditacije (Les Méditations poétiques, 1820), koje su motivi – opisi krajolika koji je ujedno simbol pjesnikovih osjećaja, sjećanje na voljenu preminulu ženu (antologijska pjesma Jezero – Le Lac), čežnja za duševnim mirom, melankolija – odgovarali tipičnomu lirskom ozračju romantizma. Inaugurirajući prvenstvo lirskoga subjekta obilježenog izrazitom emotivnošću, zbirka je postigla izniman čitateljski uspjeh (7 izdanja u prvih 9 mjeseci). Pošto je u zbirci Nove poetske meditacije (Nouvelles méditations poétiques, 1823) prvi put otvoreno iskazao metafizičke preokupacije, a u Posljednjem pjevu Haroldova hodočašća (Le Dernier chant du pèlerinage d’Harold, 1825) odao počast Byronu, u zbirci Pjesničke i vjerske harmonije (Harmonies poétiques et religieuses, 1830) do vrhunca je doveo sintezu sentimentalnosti, veličanja prirode i Boga, razmišljanja o čovjekovoj sudbini i evokacija djetinjstva i rodnoga kraja, kao i stalnu zaokupljenost slikama vode, te melodičan ritam stihova, s čestim jukstapozicijama i opkoračenjima, prozodijskim simetrijama i paralelizmima. Motive tragične ljubavi i pročišćenja duše kroz patnju pokušao je uobličiti i u formi metafizičkog epa: Jocelyn (1836) i Pad anđela (La Chute d’un ange, 1838). Zbirka Pjesnička smirenja (Recueillements poétiques, 1839) odražava utopijska gledišta o društvenom razvoju, podjednako kao i popularno historiografsko djelo Povijest žirondinaca (Histoire des Girondins, 1847). Od ostalih djela izdvajaju se elegije Pustinja (Le Désert, 1856) i Vinova loza i kuća (La Vigne et la maison, 1857) objavljene u časopisu Cours familier de littérature, koji je izdavao 1856–69., potom historiografska djela Povijest restauracije (Histoire de la Restauration, 1851–52), Povijest konstituanti (Histoire des Constituants, 1854), Povijest Rusije (Histoire de la Russie, 1855) te memoarska proza Politička sjećanja (Mémoires politiques, 1863).
