struka(e):
Leopardi, Giacomo
talijanski pjesnik
Rođen(a): Recanati, 29. VI. 1798.
Umr(la)o: Napulj, 14. VI. 1837.
ilustracija
LEOPARDI, Giacomo

Leopardi [leopa'rdi], Giacomo, talijanski pjesnik (Recanati, 29. VI. 1798Napulj, 14. VI. 1837). Njegovo djetinjstvo u rodnome domu bilo je obilježeno strogim odgojem i mrtvilom konzervativne provincijske društveno-kulturne sredine (Recanati je pripadao Papinskoj Državi). Bogata biblioteka oca, grofa Monalda Leopardija, odredila je njegovu izobrazbu: do 15. godine čitao je na 7 jezika i stekao enciklopedijsko znanje o antičkoj kulturi i talijanskoj književnoj tradiciji. Napisao je tada prva erudicijska djela: Povijest astronomije (Storia dell’astronomia, 1813), Esej o raširenim zabludama u starih naroda (Saggio sopra gli errori popolari degli antichi, 1815) i dr., ostvario prijevode i sastavke po uzoru na antičke. Nakon neuspjela pokušaja bijega iz rodne kuće, 1818. napisao je prve kancone, Nad Danteovim spomenikom (Sopra il monumento di Dante) i Italiji (All’Italia), te esej Govor jednog Talijana o romantičkoj poeziji (Discorso d’un italiano intorno alla poesia romantica) u kojem izražava otpor prihvaćanju nove romantičke poetike i zaziranje od suvremenosti te uznosi antiku kao ishodište talijanske kulture i zlatno doba čovječanstva. Iz dnevničkih zapisa objavljenih u velikoj zbirci pod naslovom Bilježnica misli 1817–32 (Zibaldone di pensieri 1817–32, 1898–90), vidljivo je kako je oslabljene vjerske osjećaje već u mladosti zamijenio materijalističkim poimanjem svijeta i čovjeka. Osjećaj izopćenosti, neuslišane ljubavi i nemogućnost dosezanja sreće kao rezultat nepremostiva jaza između ideala i stvarnosti, pogodovali su razvoju dubokoga Leopardijevog pesimizma. Taj pesimizam isprva proizlazi iz rousseauovskoga poimanja prirode kao izgubljenoga raja, čovjekova sretnog početka narušenoga ljudskom poviješću, odnosno razumom (faza »povijesnoga pesimizma«). U takvu kontekstu nastale su (1819–23) prve idile (naziva ih »malim idilama«), kao što su: Beskonačnost (L’infinito), Samotni vrabac (Il passero solitario), Blagdanska večer (La sera del dὶ di festa), Mjesecu (Alla luna) i dr. U njima se već očituje priklanjanje romantičkoj poetici i zaraženost neizlječivom »bolešću stoljeća«, baš kao i glavne osobine pjesničkoga stila: idiličnoj slici zavičajnoga krajolika suprotstavlja se tragično stanje pjesničkoga subjekta koji jedinu utjehu pronalazi u sjećanjima na mladost kao doba velikih iluzija i malobrojnih iskustava, kao i u sposobnosti da maštom nadiđe ograničenja materijalne zbilje. Nakon jednogodišnjega (1822–23) i razočaravajućeg boravka u Rimu, u Recanatiju počinje pisati Moralna djelca (Operette morali 1824., 1836), zbirku moralnih rasprava mitske strukture, najčešće napisanih u dijaloškom obliku, u kojima se jasno očituje pomak s povijesnoga na »kozmički pesimizam«. Prirodu sada poima kao maćehu koja je čovjeka stvorila za bol i patnju, pa mu ne preostaje drugo do trijezno suočenje s vlastitom sudbinom, ne nadajući se sreći nego nastojeći se izbaviti od boli. U međuvremenu je napustio (1825) rodno mjesto i u većim talijanskim gradovima (Firenca, Bologna, Milano) nastojao uredničkim radom steći kratkotrajnu ekonomsku neovisnost, ali nije bitno promijenio svoj izopćenički status. Anonimna novčana potpora prikupljena od prijatelja omogućila mu je konačan odlazak iz Recanatija te boravak u Firenci i potom u Napulju, gdje je i umro. Kozmičkim pesimizmom odišu i Leopardijeve »velike idile«, potonji (1828–30) duži sastavci u kojima posebno značajno mjesto pripada temi sjećanja i prošlosti: Sjećanja (Le ricordanze), Silviji (A Silvia), Seoska subota (Il sabato del villaggio), Mir nakon oluje (La quiete dopo la tempesta), ali i posvemašnje ništavnosti svega postojećeg. Zrelim povratkom ishodišnomu prosvjetiteljstvu u posljednjem sastavku Brnistra ili pustinjski cvijet (La ginestra o il fiore del deserto, 1837), u kojem viziji okrutne prirode suprotstavlja skroman cvijetak, simbol ponosna pojedinca koji mudro, bez oholosti, spoznaje svoju sudbinu, Leopardi zaključuje svoje mukotrpno postojanje, rascijepljeno između prosvjetiteljske vjere u razum i romantičkog idealizma s nihilističkim ishodima.

Citiranje:

Leopardi, Giacomo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/leopardi-giacomo>.