Lihačov, Dmitrij Sergejevič

Lihačov (Lihačëv) [l’ihačo'f], Dmitrij Sergejevič (Sergeevič), ruski filolog i književni povjesničar (Sankt Peterburg, 28. XI. 1906Sankt Peterburg, 30. IX. 1999). Bavio se pretežito srednjim vijekom. Zbog studentskoga predavanja o nadmoći predrevolucionarnoga pravopisa, bio je prognan 1928. u logor na Solovjeckim otocima, a 1931. na izgradnju Bjelomorskoga kanala. Rehabilitiran je 1936. Od 1938. radio u Institutu za rusku književnost u Lenjingradu, ali je doktorat stekao tek 1947. Član sovjetske Akademije od 1970. Proučavao je stare ruske tekstove, stavljao ih u opći kulturno-povijesni kontekst, izvodio periodizacijske zaključke, nalazeći u ruskom XV. st. osobine »predrenesanse«. Između 1950. i 1970. objavio je djela: Čovjek u književnosti stare Rusije (Čelovek v literature Drevnej Rusi, 1958), Poetika staroruske književnosti (Poêtika drevnerusskoj literatury, 1967), Razvoj ruske književnosti X–XVII. st. (Razvitie russkoj literatury X–XVII vekov, 1973).

Citiranje:
Lihačov, Dmitrij Sergejevič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 16. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36474>.