Liszt, Franz

ilustracija
LISZT, Franz
ilustracija1ilustracija2

Liszt [list], Franz (Ferenc), madžarski skladatelj i pijanist (Raiding, 22. X. 1811Bayreuth, 31. VII. 1886). Sin Adama Liszta, violončelista u dvorskom orkestru kneza Nikolausa Esterházyja u Eisenstadtu. Prvu poduku iz glasovira dobio je od oca sa sedam godina, a nakon dvije godine već je uspješno javno nastupio. Školovao se potom u Beču, gdje je učio glasovir kod C. Czernyja i kompoziciju kod A. Salierija. Otišao je u Pariz 1823. i ondje, iako mu kao strancu nije bio dopušten upis na pariški Konzervatorij, započeo karijeru koncertanta, skladajući istodobno izrazito virtuozna djela za glasovir, ugl. parafraze i varijacije na teme iz opera G. Rossinija i G. Spontinija. U Parizu se kretao u najvišim umjetničkim krugovima (V. Hugo, A. de Lamartine, H. Heine, H. Berlioz, N. Paganini, F. Chopin, G. Sand), a kneginja Marie d’Agoult odigrala je idućih deset godina važnu ulogu u njegovu privatnom životu: iz te veze rodilo se troje djece, od kojih je kći Cosima postala drugom ženom R. Wagnera. To je bilo doba Lisztove najveće slave, kada je poduzeo velike pijanističke turneje po cijeloj Europi. U Kijevu je 1847. upoznao kneginju Caroline Sayn-Wittgenstein, s kojom je ostvario drugu važnu životnu privatnu vezu. Pod njezinim utjecajem više se bavio skladanjem, stavljajući koncertantnu karijeru u drugi plan. God. 1848. preuzeo je stalni posao glazbenog ravnatelja u Weimaru i idućih dvanaest godina posvetio se pretežito skladanju, dirigiranju i redigiranju vlastitih djela. Kao dirigent promicao je skladbe svojih suvremenika, posebice R. Wagnera, R. Schumanna, H. Berlioza, G. Donizzetija i G. Verdija. Prekinuvši boravak u Weimaru odselio se u Rim, gdje se pretežito posvetio skladanju sakralne glazbe. Posljednje godine života proveo je podučavajući glasovir i putujući između Rima, Weimara i Budimpešte.

Liszt je, uz F. Chopina, najveći pijanist svojega doba i vjerojatno najveći glasovirski virtuoz uopće. Njegove izvanredne pijanističke sposobnosti u mnogočem su odredile i njegov način skladanja za glasovir. Lisztov glasovirski opus dijeli se na izvorne skladbe te na transkripcije i parafraze djela drugih autora. Obje skupine sadrže skladbe najvećih tehničkih zahtjeva, do krajnjih granica mogućnosti izvođenja na glasoviru. Među izvornim kompozicijama za glasovir solo ističu se: Dvanaest transcendentalnih etida, Velike etide prema Paganiniju, sonata u h-molu, tri knjige ciklusa Godine hodočašća, a druga skupina skladbi sadrži, među ostalim, izrazito virtuozno pisane parafraze na motive iz opera V. Bellinija, R. Wagnera, G. Verdija i G. Rossinija, te transkripcije orkestralnih i vokalnih djela J. S. Bacha, L. van Beethovena, H. Berlioza, F. Schuberta, kao i transkripcije vlastitih skladbi. Liszt je napisao i tri koncerta za glasovir i orkestar. Njegov sveukupni opus sastoji se od više od 700 djela, od čega više od 400 za glasovir, 42 za orgulje/harmonij, 72 sakralna i 21 komorno djelo, 55 zborskih skladbi, 82 pjesme, jedna opera i dr. Značajan je i njegov orkestralni opus od 40 djela. Liszt je stvorio jednostavačnu simfonijsku pjesmu kao karakteristični uzorak programne glazbe romantizma. Od simfonijskih pjesama ističu se Tasso, Mazeppa, Les Préludes, Hamlet, Hungaria, Lamento e trionfo. Bio je i inovator na području harmonije: njegovi harmonijski sklopovi nerijetko su nadilazili okvire klasičnih sustava i nagovijestili razvoj harmonijskoga mišljenja u XX. stoljeću.

Citiranje:
Liszt, Franz. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 9. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36802>.