struka(e): | |
ilustracija
LITAVCI, dvorac Trakai na otočiću jezera Galvė
ilustracija
LITAVCI, Šiauliai, svetište na brijegu križeva, osnovano u XVII. st.
ilustracija
LITAVCI, Vilnius, crkva sv. Ane, 1495–1581.
ilustracija
LITAVCI, Vilnius, crkva sv. Franje i sv. Bernarda, XV-XVI. st.
ilustracija
LITAVCI, Vilnius, katedrala, 1783-85., arhitekt L. Stuoka-Gucevičius
ilustracija
LITAVCI, Vilnius, Litavski narodni muzej

Litavci, baltički (baltski) narod nastanjen najvećim dijelom u Litvi (oko 2,9 milijuna pripadnika). Procjenjuje se da izvan Litve živi oko 800 000 Litavaca, najviše u SAD-u (oko 290 000). Ima ih i u Ruskoj Federaciji (oko 70 000), Letoniji (oko 34 600), Poljskoj (oko 15 000), Bjelorusiji, Ukrajini, Kanadi (oko 28 000) i dr. Po vjeri su većinom katolici. (→ balti)

Povijest

Povijest  → litva, povijest

Jezik

Litavski jezik svrstava se u istočnobaltički odvjetak baltičke grane indoeuropskih jezika. Ima dvije skupine dijalekata: žemaitske (ili donjolitavske) na sjeveru i zapadu (oko rijeka Vente i Minije), te aukštaitske (ili gornjolitavske) u većem dijelu zemlje, na jugu i istoku. Standardni je jezik nastao na temelju aukštaitskih dijalekata.

Premda je Litva u srednjem vijeku bila moćna država, koja je personalnoj uniji Poljske i Velikoga Vojvodstva Litve nametnula i svoju dinastiju Jagelovića, u toj je državi većina stanovništva govorila bjeloruski, koji se upotrebljavao i u nekim sferama javne komunikacije. S druge strane, jezik Katoličke crkve u Litvi bio je latinski, a litavsko se plemstvo već u XV. st. poloniziralo i prihvatilo poljski jezik, pa je zato litavski među posljednjim europskim jezicima ostao bespismen. Najstariji su sačuvani litavski tekstovi tzv. »Dzukijske molitve«, za koje se pretpostavlja da su nastale na samom početku XVI. st., te prva tiskana knjiga na litavskom jeziku (1547), luteranski katekizam Martynasa Mažvydasa (Mosvyd; oko 1520–63), sastavljen na žemaitskome narječju. Jezik XVI. i XVII. st. naziva se obično starolitavskim, a gotovo svi litavski tekstovi iz toga doba religioznoga su značaja, te ih treba promatrati u svjetlu onodobnih procesa reformacije i katoličke protureformacije. Baltramiejus Vilentas (u. 1587) objavio je 1579. luteranski »Enchiridion«, a Jonas Bretkūnas (Johann Bretke; 1536–1602) u Königsbergu je 1589. tiskao »Duhovne pjesme« (»Giesmes Duchaunas«). Mikalojus Daukša (oko 1527–1613) tiskao je u Vilniusu katolički »Katekizam«, a 1599. »Katoličku postilu« (»Postilla Catholicka«), prvi akcentuirani litavski tekst, koji je vrlo važan za poredbeno jezikoslovlje. Prvu gramatiku litavskog jezika (»Grammatica Litvanica«) objavio je 1653. na latinskome Danielius Kleinas (Daniel Klein; 1609–66), a prvi litavski rječnik (oko 1620) napisao je Konstantinas Širvydas (1578–1631), koji je za razliku od većine pisaca toga razdoblja pisao na aukštaitskome dijalektu iz okolice Vilniusa. Potkraj XIX. st., među tada još malobrojnim građanstvom koje je govorilo litavski (većina je stanovnika gradova govorila poljski ili jidiš), nastali su pokušaji stvaranja općelitavskoga standardnog jezika. Veliku ulogu u tome odigrao je filolog Jonas Jablonskis (1860–1930), koji je pod pseudonimom Petras Kriaušaitis 1901. tiskao svoju litavsku gramatiku (»Lietuviškos kalbos gramatika«). Ta je knjiga postala uzorom pri normiranju gramatike standardnoga litavskog jezika, dok je sličnu ulogu u normiranju leksika odigrao veliki litavsko-njemački rječnik, koji su 1932. počeli izdavati M. Niedermann, A. Senn i F. Brender (dovršen je tek 1968).

Litavski jezik osobito je važan za poredbena baltistička, slavistička i indoeuropeistička istraživanja, pa je već u XIX. st. privukao pozornost komparatista (npr. A. Scheicher, A. Leskien, F. de Saussure i drugi). U fonologiji litavskoga veliku ulogu igra oprjeka između palataliziranih i nepalataliziranih suglasnika, te razvijen sustav dvoglasa (diftonga). Standardni litavski razlikuje tri akcenta (akut, cirkumfleks i kratki), koji se ne bilježe u službenom pravopisu, no pišu se u jezikoslovnim priručnicima, jer su važni za rekonstrukciju naglasaka u baltoslavenskome. Litavski je najbolje od svih baltoslavenskih jezika očuvao indoeuropsku deklinaciju (ima sedam padeža), a poput slavenskih jezika poznaje razliku između određenih i neodređenih pridjeva. Poput letonskoga, izgubio je srednji rod imenica, a glagoli ne razlikuju nastavke za jedninu i množinu u trećem licu. Dvojina (dual) je gotovo nestala u standardnome jeziku, ali se čuva u dijalektima. Glagolski aspekt (vid) nije potpuno gramatikaliziran kao u slavenskome. Sintaktička je osobitost litavskog jezika mnoštvo složenih konstrukcija s participima kojima se mogu zamijeniti zavisne rečenice.

Književnost

Premda je litavski jedan od najstarijih (najarhaičnijih) indoeuropskih jezika, pisana se književnost pojavljuje tek u XVI. st., zahvaljujući prodorima protestantizma i nastojanjima protureformacije. Službeni je jezik dugo bio bjeloruski, a zatim latinski; do pojave nacionalne književnosti u XIX. st., viši su se društveni slojevi služili uglavnom poljskim ili ruskim jezikom. Zbog toga su prve knjige na litavskome jeziku bile vjerske: prva je katekizam (1547) Martynasa Mažvydasa (oko 1520–63), vjerska djela pisali su Jonas Bretkūnas (1536–1602), Mikalojus Daukša (oko 1527–1613) i dr.; »Novi zavjet« objavljen je 1701., »Biblija« u cijelosti 1727. Uz gramatike i rječnike, u XVIII. st. pojavile su se i druge svjetovne knjige te prva zbirka narodnih pjesama. Vrhunac je prosvjetiteljsko-humanističke poezije poema »Godišnja doba« (»Metai«, 1818), Kristijonasa Donelaitisa (1714–80). No vjerski i poučni značaj litavske književnosti traje sve do druge polovice XIX. st., kada se unatoč progonima od strane ruskoga carizma javlja nacionalni pokret. Postupno raste romantičarsko zanimanje za ranu povijest Litve, zapadnu književnost, briga za književni jezik (npr. pjesnik Dionizas Poška, 1757–1830). Unatoč ruskoj zabrani tiskanja litavskih knjiga na latinici (1863–1904), one su se krijumčarile iz obližnje Pruske, a započeta književna strujanja, uglavnom usmjerena protiv ruske političke kontrole i poljskoga kulturnog utjecaja, nastavili su biskupi Motiejus Valančius (1801–75) i Antanas Baranauskas (1835–1902), poznat po pjesmi »Anikščajska šumica« (»Anykščių šilelis«, 1858–59). Prvi moderni književni časopis »Aušra« (»Zora«), glasilo novoga naraštaja pisaca, pokrenuo je 1883. Jonas Basanavičius (1851–1927). Iz toga se kruga izdvojio Vincas Kudirka (1858–99), koji je oko časopisa »Varpas« (»Zvono«) okupio demokratski usmjerene pisce. Kudirka je pisao o tmurnoj zbilji litavskih političkih i društvenih prilika, mentalitetu carističkih činovnika; sakupljao je narodne pjesme i prevodio europske romantičare. Na prijelomu XIX. i XX. st. djelovao je »prorok litavske renesanse«, pjesnik Maironis (pravo ime Jonas Mačiulis; 1862–1932), autor značajne zbirke pjesama »Proljetni glasovi« (»Pavasario balsai«, 1895) i spjeva o narodnome preobražaju »Mlada Litva« (»Jaunoji Lietuva«, 1907). U tom je razdoblju značajno bilo djelovanje filozofa, pjesnika i dramatičara Vydūnasa (pravo ime Vilhelmas Storosta; 1868–1953), prozaika Jonasa Biliūnasa (1879–1907) i književnoga kritičara Vaižgantasa (pravo ime Juozas Tumas; 1869–1933). Kao i u drugim baltičkim književnostima, često su se koristili pseudonimi; mnogi su litavski književnici zbog progona napustili zemlju (litavskoga su podrijetla npr. nobelovci C. Miłosz i djelomično N. Gordimer). Nakon stjecanja neovisnosti (1918), u duhu simbolizma i neoromantizma nastavili su djelovati romanopisac i dramatičar Vincas Krėvė-Mickevičius (1882–1954) te pjesnici i dramatičari Kazys Binkis (1893–1942), koji je uveo futurizam u litavsku književnost i vodio pjesnički pokret »Četiri vjetra«, i Balys Sruoga (1896–1947); istaknuo se također impresionist i simbolist Ignas Šeinius (pravo prezime Jurkūnas; 1889–1959). Nakon sovjetske okupacije (1940. i ponovno 1944), duhu nametnutoga socijalističkoga realizma suprotstavljali su se mnogi književnici djelujući u inozemstvu, npr. pjesnici Jonas Aistis (pravo prezime Aleksandravičius; 1904–73) i Antanas Škėma (1911–61). Filozofsku poeziju pisao je Alfonsas Nyka-Niliūnas (pravo prezime. Čipkus, 1919–2010), lirske idile Jonas Mekas (r. 1922), a realističke romane Marius Katiliškis (pravo ime Albinas Vaitkus; 1915–80). Nakon ponovnoga stjecanja neovisnosti (1991), istaknutiji su književnici Jurgis Kunčinas (1947–2002), Antanas Ramonas (1948–93), Aidas Marčėnas (r. 1960) te dramatičar i pjesnik Sigitas Parulskis (r. 1965). Veliku pozornost pobudio je Ričardas Gavelis (1950–2002) romanom »Vilniuski poker« (»Vilniaus pokeris«, 1986., objavljen 1989), u kojem ismijava pripadnike nove političke elite naglo preobražene iz socijalističkih pregalaca u borce za slobodu i demokraciju. Jurga Ivanauskaitė (1961–2007), zaokupljena feminističkim temama, istočnom filozofijom i gnosticizmom, napisala je nekoliko romana o Tibetu. Zapažena je romanom »Mjesečeva djeca« (»Mėnulio vaikai«, 1988), a velike prijepore izazvala je romanom »Vještica i kiša« (»Ragana ir lietus«, 1993).

Likovne umjetnosti

Iz mezolitika potječu koštani ritualni kipići, iz neolitika idoli od jantara. Od III. st. pr. Kr. vidljivi su utjecaji rimske umjetnosti, potom umjetnosti barbarskih plemena (osobito germanske i vikinške). U rano srednjovjekovno doba gradili su se dvorci i utvrde od drva (nisu sačuvani), a prve građevine od opeke potječu iz XI–XII. st. (katedrala u Vilniusu). U XIII. st., u doba nagloga razvoja gradova, majstori iz zapadne Europe i Bizanta gradili su katoličke i pravoslavne crkve i samostane; u slikarstvu se bizantski utjecaj zadržao do XVI. st. U Vilniusu je na temeljima stare katedrale iz XII. st. poljski kralj Vladislav II. Jagelo dao podignuti novu (završena 1387., uništena 1419). U apsidi kripte nađeni su ulomci zidnih slika izrađenih u bizantskom stilu. Tijekom XIV., XV. pa i XVI. st. crkve od opeke u gotičkome stilu (crkva sv. Ane u Vilniusu, završena 1581) gradili su uglavnom njemački majstori. Od svjetovnih građevina osobito su značajni dvorci Kaunas na rijeci Nėris i Trakai na otočiću jezera Galvė. Pojava renesanse vezana je za vladavinu Sigismunda I. i Augusta I., čiji su dvorovi bili središta znanosti i umjetnosti. Crkva sv. Mihaela u Vilniusu uništena je kao i većina utvrda s deveterim gradskim vratima (1503–22). Barokne crkve u Vilniusu (Sv. Kazimir, 1604–16; Sv. Petar i Pavao, 1668–76; Sv. Katarina, 1741–42) gradili su poljski i talijanski majstori. Moćna obitelj Pac osnovala je poznati samostan kamaldoljana (1667–74) u Pažaislisu, nedaleko od Kaunasa. Portrete su izrađivali uglavnom mjesni slikari. Klasicizam se u Litvi pojavio potkraj XVIII. st.; glavni su predstavnici Martin Knackfuss (?–1794; Sveučilišni opservatorij, palača Verkai u Vilniusu) i Laurynas Stuoka-Gucevičius (1753–98; rekonstrukcija Gradske vijećnice, 1781–86., i katedrale, 1783–85). U prvim desetljećima XIX. st. na Umjetničkoj školi u Vilniusu predavali su i školovali se umjetnici koji su slikali u duhu klasicizma i romantizma; među najznačajnijima su bili slikari Jonas Damelis (? 1780–1840) i Jonas Rustemas (1762–1835), grafičari Joseph Saunders (1773–1845) i Gottlieb Kisling (1790–1846) te kipari André-Jean Lebrun (1737–1811) i Kazimierz Jelski (1782–1867). Početkom XX. st. iz zapadne Europe prodirali su postimpresionizam i secesija, a iz Rusije realizam. Glavni predstavnik secesije bio je slikar i skladatelj Mikalojus Konstantinas Čiurlionis (1875–1911), a ekspresionizma Kazys Šimonis (1887–1978). U doba litavske neovisnosti djelovala je umjetnička škola u Kaunasu, na kojoj su se studenti upoznali s modernim europskim smjerovima. Značajniji su među njima bili arhitekti Bernardas Bučas (1903–79), Vytautas Landsbergis-Žemkalnis (1893–1993), kipar Konstantinas Bogdanas (1926–2011), slikari Antanas Gudaitis (1904–89), Telesforas Kulakauskas (1907–77) i Stasys Krasauskas (1929–77). Nacionalni muzej umjetnosti osnovan je u Kaunasu 1925. Socijalistički realizam bio je službena umjetnost u doba kada je Litva bila sastavni dio SSSR-a; dio umjetnika emigrirao je u Ameriku, neki u europske zemlje (kipar Antanas Mončys, 1921–93., kiparica Elena Gaputytė, 1927–92), a oni koji su ostali i razvili se tijekom 1960-ih i 1970-ih, pokušali su izvući svoju zemlju iz umjetne izolacije primjenjujući uglavnom apstrakciju: Kazimiera (Kazė) Zimblytė (1933–99), Vladislovas Žilius (1939–2012), Linas Katinas (r. 1941). Ranih 1980-ih kipari Stanislovas Kuzma (r. 1947), Mindaugas Navakas (r. 1952) i Ksenija Jaroševaitė (r. 1953) te slikari Raimundas Sližys (r. 1952) i Šarūnas Sauka (r. 1958) uključili su se u suvremena umjetnička strujanja. Razdoblje 1990-ih obilježava nastanak mnogobrojnih umjetničkih skupina.

Glazba

Litavsku tradicijsku folklornu glazbu, sačuvanu sve do razdoblja nakon II. svjetskog rata, obilježavaju lirski napjevi, neposredni tekstovi bogati simbolikom i metaforama, kitičnost, silabičnost te povezanost s plesom. Nositeljice su pjevačke tradicije žene pa je u repertoaru izrazit ženski pogled na izabrane teme. Sutartine je naziv za skupinu polifonskih vokalnih oblika, koje karakterizira dvoglasje, troglasje ili četveroglasje, a kratak tekst nadopunjuju slogovi bez leksičkoga značenja.

Kanklės je najuglednije litavsko glazbalo. Riječ je o trapezoidnoj citri s četiri do dvanaest i više žica, koja se upotrebljava za pratnju pjesama i za solističku svirku, a u novije doba i u ansamblima. U uporabi su također violina, tradicijska klarinetska svirala birbynė, gajde Labanoro dūda, drvena trublja ragas, svirala tipa flaute skudutis i druga glazbala. Za izvodilačku praksu karakteristično je kombiniranje u ansamble nekoliko istovrsnih glazbala različitih veličina. Harmonika se uvriježila u seoskim i gradskim ansamblima, ponegdje i u kontekstu limene glazbe.

Tradicijska folklorna glazba dala je gradivo mnogobrojnim litavskim skladateljima umjetničke glazbe da tijekom XX. st. stvore središnji nacionalni stil. U tom su procesu uglavnom preuzimali melodije, zapostavljajući posebnosti tradicijske harmonije, ritma i timbra. Tradicijska glazba imala je istaknutu političku namjenu tijekom cijeloga XX. st., a pjevački festivali nakon II. svjetskog rata poticali su prikriveni proturuski osjećaj. Revivalistički pokret Ramuva okupljao je od 1960-ih uglavnom studente i zagovarao etnografska istraživanja i izvođenje tradicijske litavske glazbe, te predstavljao alternativu sovjetskomu modelu državnoga folklornog ansambla, kao što je bio Lietuva, osnovan 1940.

Citiranje:

Litavci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/litavci>.