Lukács [lu'ka:č], György, madžarski filozof (Budimpešta, 13. IV. 1885 – Budimpešta, 4. VI. 1971). Nakon diplome na budimpeštanskom Sveučilištu, studirao kod G. Simmela u Berlinu (1909–10) i kod M. Webera u Heidelbergu (1913–14). Godine 1918. prišao komunistima te sudjelovao u Revoluciji, 1919. bio je komesar za prosvjetu u Madžarskoj Sovjetskoj Republici. Nakon sloma madžarske revolucije emigrirao u Austriju, pa u Njemačku. Od 1933. do kraja rata živio u Sovjetskom Savezu; 1945. vratio se u domovinu i postao profesor na Sveučilištu u Budimpešti i član Madžarske akademije znanosti. Sudjelovao je i u zbivanjima u Madžarskoj 1956., kada je postao i ministar u vladi Imre Nagya. Nakon sovjetske intervencije i gušenja narodnog ustanka bio je deportiran u Rumunjsku, pa vraćen u Madžarsku.
Plodna teorijska djelatnost G. Lukácsa započela je prije I. svjetskog rata. Njegova se filozofska misao oblikovala prvenstveno na analizi ontologijskih i metodologijskih temelja Hegelove i Marxove dijalektike. Prihvaćajući terminologiju dijalektike po kojoj su subjekt i objekt aspekti jedinstvenoga tijeka povijesnog gibanja, Lukács je prvi od marksističkih teoretičara (nakon Marxa samog) nastojao tumačiti društvena gibanja kao rezultat uzajamno ovisne svjesne djelatnosti ljudi i djelovanja izvanjskih faktora društvenog života; svijest i predmet svijesti, subjekt i objekt, samo su momenti iste cjeline – društva; njegov je odnos dijalektički. Lukácseve književno-estetičke studije imaju značenje analiza u kojima je zamjetljiv napor da se o filozofskim i estetskim problemima raspravlja s marksističkoga gledišta, uz stvaralačku primjenu marksizma. Djela: Duša i oblici (Die Seele und die Formen, 1911), Teorija romana (Die Theorie des Romans, 1920), Povijest i klasna svijest (Geschichte und Klassenbewußtsein, 1923), Mladi Hegel (Der junge Hegel, 1948), Egzistencijalizam ili marksizam (Existentialisme ou Marxisme, 1948), Razaranje uma (Die Zerstörung der Vernunft, 1953), Prilozi povijesti estetike (Beiträge zur Geschichte der Ästhetik, 1954), Protiv krivo razumljenoga realizma (Wider den mißverstandenen Realismus, 1958), Osebujnost estetskoga (Die Eigenart des Ästhetischen, I–II, 1963), Prilog ontologiji društvenoga bitka (Zur Ontologie des gesellschaftlichen Seins, 1971).
