Lukačić, (Marko) Ivan, hrvatski skladatelj i orguljaš (Šibenik, kršten 17. IV. 1587 – Split, 20. IX. 1648). Kao dječak bio je primljen u red franjevaca konventualaca u Šibeniku. Podataka o njegovoj glazbenoj djelatnosti prilično je malo. Školovao se (teologija, glazba) u Italiji, u Rimu je 1615. postigao stupanj »magister musices«. Vjerojatno mu je učitelj glazbe bio franjevac Giacomo Finetti. Vrativši se u Dalmaciju 1618., prvo je djelovao u Šibeniku, a potom u Splitu, gdje je 1620. bio imenovan gvardijanom samostana sv. Frane (na obali) i postao maestro di cappella i orguljaš splitske katedrale u službi nadbiskupa Sforze Ponzonija. Te je dužnosti obavljao gotovo trideset godina, do smrti. U splitskome je samostanu podučavao glazbu, a kao glazbenik gostovao je višekratno i u Šibeniku. Lukačić je ostavio samo jednu zbirku svojih skladbi, tiskanu pod naslovom Svete pjesme (Sacrae cantiones) 1620. u Veneciji u tiskari Angela Gardana. Zbirka sadrži 27 duhovnih koncerata (moteta), od kojih je šest za jedan glas, 14 za dva glasa, tri za tri glasa, dva za četiri glasa, jedan za četiri ili pet glasova i jedan za pet glasova, sve uz pratnju orguljskoga basso continuo. Skladbe za jedan, dva i tri glasa bliže su monodijskomu stilu ranoga baroka, dok se četveroglasne i peteroglasne skladbe temelje na izmjenama solističkih i tutti odlomaka u stilskoj renesansno-baroknoj mješavini. Ranobarokne koncertantne skladbe očituju naglašenu subjektivnost u tumačenju uglazbljenoga teksta, što je postignuto napose naglim ritmičkim kontrastiranjima i bogatim koloriranjem pjevačke dionice. Uz skladateljsku djelatnost sličnoga profila u hrvatskim zemljama Talijana T. Cecchinija, G. Pulitija i D. Nembrija te V. Jelića, Lukačićevo uvođenje elemenata ranobarokne eskpresivne monodičnosti označilo je iskorak spram skladateljskoj modernosti i ažurnosti u ranome XVII. stoljeću.
