MacNeice [məkni:'s], Louis, engleski pjesnik (Belfast, Sjeverna Irska, 12. IX. 1907 – London, 3. IX. 1963). Angloirskoga podrijetla, sin protestantskoga biskupa, diplomirao klasične jezike na Oxfordu, poslije predavao na sveučilištima u Birminghamu i Londonu. Pripadao je skupini engleskih pjesnika (W. H. Auden, C. Day-Lewis, S. Spender) koji su, nakon pojave T. S. Eliota, 1930-ih stali zagovarati »neuzvišenu« poeziju, napisanu svakodnevnim, govornim jezikom te društveno vrlo zauzetu i aktualnu. Prirodni je liričar jetka humora koji je kritičan do cinizma i ne zazire od pučkog idioma. Djela: zbirke pjesama Slijepi vatromet (Blind Fireworks, 1929), Pjesme (Poems, 1935), Jesenski dnevnik (Autumn Journal, 1939), Sabrane pjesme (Collected Poems, 1948), Deset žrtava paljenica (Ten Burnt Offerings, 1952) i dr.; putopis Pisma s Islanda (Letters from Iceland, 1937., s W. H. Audenom). Pisao je i radiodrame te prevodio Eshila, Horacija i J. W. Goethea.
