Majakovski, Vladimir Vladimirovič

ilustracija
MAJAKOVSKI, Vladimir Vladimirovič

Majakovski (Majakovskij) [məjəko'fsk’ij], Vladimir Vladimirovič, ruski pjesnik (Bagdati kraj Kutaisija, Gruzija, 19. VII. 1893Moskva, 14. IV. 1930). Od 1906. živio u Moskvi, gdje je 1911. polazio slikarsku školu. God. 1912. objavljivao je pjesme u futurističkom almanahu i postao vođom pokreta (→ futurizam). Autor je lirskih pjesama Ja (1913) i poema: Oblak u hlačama (Oblako v štanah, 1915), Flauta-kičma (Flejta-pozvonočnik, 1915), Rat i mir (Vojna i mir, 1916), Čovjek (Čelovek, 1917). Scenski tekst Vladimir Majakovskij: tragedija (1913) označio je temeljnu zasadu njegova pjesništva: u središtu je biografski prepoznatljiv i naglašeno lirski subjekt neostvarene ljubavi u neprestanom sukobu s vladajućom estetikom, moralom, društvom u vlasti »Naredbodavca Svega«. Majakovski je govornik urbanih cjelina koji nastoji stvoriti »jezik ulice«, uvodeći neologizme, razbijajući uhodanu versifikaciju i podređujući stih retorici pobune, gnjeva i osobnoga »krika«. Stilski je bliži njemačkom ekspresionizmu nego talijanskom futurizmu. Stajalište retora glasnogovornika dovelo ga je na tribinu boljševičkoga prevrata, pa je svoje pjesništvo stavio više u službu komunističkih ideja nego boljševičke prakse, s kojom je bio u sve očiglednijem sukobu. Pisao je agitacijske pjesme, scensko djelo po uzoru na europsku tradiciju masovnoga spektakla (Misterij Buff, 1918), nepotpisanu »kolektivnu« poemu 150,000.000 (1919–20), ali već u poemama globalnoga simultaniteta (Peta Internacionala – Pjatyj Internacional, 1922) zahtijevao je u ime budućega svjetskog jedinstva »revoluciju duha«. Prema ustajalosti sovjetskog društva na području morala naglašeno je kritična, jamačno najosobnija, poema o neizrecivoj ljubavi O tome (Pro eto, 1923), s motivima samoubilačkih dvojbi. Nakon Lenjinove smrti ponovno je stao u pjesničku obranu stečevina Listopadske revolucije (poeme V. I. Lenin, 1924; Dobro – Horošo, 1927), tiskao stihotvorne feljtone, dijelom kritične u odnosu na birokraciju, a satirična kritika društvenih poroka, posebno birokratske vlasti, kulminirala je u komedijama Stjenica (Klop, 1928) i Parna kupka (Banja, 1930., hrvatski prijevod Hladni tuš). Potonja je izazvala novinsku hajku u slijedu koje je Majakovski napisao oporučnu poemu Na sav glas (Vo ves’ golos, nedovršena) i, ne nalazeći rješenja ni u osobnom životu, počinio samoubojstvo.

Kao urednik LEF-a promicao je »lijevu umjetnost«, tj. avangardu u Rusiji i izvan nje (putovanja u Poljsku, Francusku, SAD), a otkako ga je 1935. Staljin kanonizirao kao »najvećeg pjesnika sovjetske epohe«, njegova je »revolucionarna« promidžbena poezija prihvaćana na europskoj ljevici (L. Aragon, J. Becher, W. Broniewski, N. Hikmet, R. Zogović i dr.). Tek u 1950-ima spoznat je kao satiričar i duboko lirski pjesnik ruske avangarde. U hrvatskom pjesništvu postao je obilno prevođen i kao avangardni model prihvaćen (J. Sever, D. Oraić Tolić, V. Gerić).

Citiranje:
Majakovski, Vladimir Vladimirovič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 2. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38162>.