Malipiero, Gian Francesco

Malipiero [~piε:'ro], Gian Francesco, talijanski skladatelj i muzikolog (Venecija, 18. III. 1882Treviso, 1. VIII. 1973). Praktički je bio samouk, no tvrdio je da je sredinom prvoga desetljeća XX. stoljeća više naučio od pulskoga skladatelja Antonija Smareglie nego kroz svu svoju formalnu izobrazbu. Pretpostavlja se da je bio Mussolinijev miljenik, premda je ovaj 1934. zabranio njegovu operu Priča o zamijenjenome sinu (La favola del figlio cambiato), no navodno više zbog Pirandellova libreta nego zbog glazbe. Malipiero je bio prvi talijanski skladatelj u XX. stoljeću koji je njegovao gotovo sve glazbene vrste, radikalno raskidajući s estetikom XIX. stoljeća, no oslanjajući se pritom na tradiciju rane talijanske glazbe. Pozornost je privukao odmah nakon I. svjetskog rata izvrsnim orkestralnim djelom Stanke tišine (Pause del silenzio, 1917), koje odražava njegova mučna ratna iskustva. Gudački kvartet Rispetti e strambotti (1920), možda najpoznatije Malipierovo komorno djelo, temelji se na prilagodbi tih dviju pjesničkih formi glazbi, a u Sonati a tre, za violinu, violončelo i klavir (1927), puni sastav rabi samo u trećem stavku. Od ukupno 11 simfonija najpoznatije su mu druga (»Elegijska«, 1936) i četvrta (»In memoriam«, 1947). Muzikološki interes pokazao je već 1902., kada je u venecijanskoj knjižnici Biblioteca Marciana otkrio i transkribirao odavno zaboravljenu ranu talijansku glazbu (C. Monteverdi, G. Frescobaldi, C. Merulo i dr.). Godina 1926–42. uređivao je Monteverdijeva sabrana djela, a također je (kao predsjednik Istituto Italiano Antonio Vivaldi) bio i urednik modernoga izdanja Vivaldijevih instrumentalnih skladbi.

Citiranje:
Malipiero, Gian Francesco. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 3. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38431>.