Mance, Davor, hrvatski arhitekt i urbanist (Vrata kraj Fužina, 24. VIII. 1938 – Zagreb, 9. V. 2020). Diplomirao na Arhitektonskom fakultetu 1964 (Vladimir Turina). Od 1964. bio zaposlen u Urbanističkom institutu Hrvatske, a od 1997. u Zavodu za planiranje grada Zagreba.
U suautorstvu realizirao je antologijska djela suvremene zagrebačke i hrvatske arhitekture, monumentalne građevine ključne za vizualni identitet grada, poput zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice (1978–95., s Marijanom Hržićem, Zvonimirom Krznarićem i Velimirom Neidhardtom; Nagrada Zagrebačkoga salona 1979., Nagrada »Vladimir Nazor« 1995), kasnomodernističke javne palače smještene na visokoj platformi na središnjoj gradskoj osi, ekspresivnih oblika kompaktnoga kubusa s reprezentativnim ulaznim atrijem i pridodanim manjim volumenima, i Krematorija (1981., s Hržićem i Krznarićem, realizacija 1985; Nagrada Borbe i Nagrada »Vladimir Nazor« 1985., Velika nagrada Zagrebačkoga salona 1988), arhitektonski usklađene cjeline, skulpturalno oblikovane kao valoviti zid s atrijem i dvoranama uronjenima u prirodu te s uvažavanjem susjednoga groblja Mirogoja. S Hržićem i Krznarićem je ondje podignuo i Kenotaf 1986. te izradio projekte proširenja Krematorija i dr.
Za Zagreb je izradio i niz poticajnih, nagrađivanih natječajnih urbanističko-arhitektonskih projekata, s Hržićem i Krznarićem za Centar Kvaternikov trg (1980) i gradski blok ulica Jukićeva–Pierottijeva–Kršnjavoga–Savska cesta (1984), za Svjetski trgovački centar na Zagrebačkom velesajmu (1991., s Neidhardtom i Krznarićem) i blok »Badel« kraj Kvaternikovoga trga (1993) te studiju središnjega gradskoga područja Trnja, Novog Zagreba i priobalja Save (1981., s Hržićem, Krznarićem i Neidhardtom, Nagrada Zagrebačkoga salona 1982).
Izvan Zagreba podignuo je osnovnu školu (1968) i Memorijalni dom u Podgori (1969), poslovne zgrade u Požegi (1973) i Đakovu (1974), Dom umirovljenika u Đakovu (1975., s Hržićem), a ističu mu se i urbanistički projekti (stambeno naselje »Josip Kozarac« u Vinkovcima, 1967; Podgora, 1969; Požega, 1976) i urbanističko-arhitektonski projekti (Đakovo, 1972; turističko naselje Punta Križa na Cresu, 1988), pogotovo njegova urbanistička (Novi centar u Karlovcu, 1979., s Krznarićem, Hržićem, Neidhardtom; Quartier des Halles u Parizu, 1979; stambeno naselje Žnjan-Dragovode u Splitu III, 1985., s Hržićem i Šegvićem) i urbanističko-arhitektonska rješenja (plato Pile i Ploče u Dubrovniku, 1990., s Krznarićem, Dinkom Milasom, Matijom Salajem), s kojima je sudjelovao na natječajima i mahom bivao nagrađen.
S opusom temeljenim na tradiciji zagrebačke arhitektonske škole, suvremeno interpretiranim modernim urbanističkim idejama i urbanističko-arhitektonskim zahvatima, u vrhu je hrvatske arhitekture druge polovice XX. stoljeća.
