Margareta Navarska (francuski Marguerite de Navarre, Marguerite de Valois, Marguerite d’Angoulême), navarska kraljica i francuska književnica (Angoulême, 11. IV. 1492 – Odos, Bigorre, 21. XII. 1549). Sestra francuskoga kralja Franje I. Dobra poznavateljica klasičnih jezikâ, hebrejskoga, talijanskog, španjolskog, njemačkog i engleskoga te Platona i neoplatoničke filozofije. Nesretno udana dva puta (za vojvodu od Alençona i Henrika d’Albreta, kralja Navare). Okretna i energična, spasila je brata iz španjolskog zarobljeništva. Odlična diplomatkinja i lucidna prosuđivačica zemaljskih stvari, pisala je mistične i filozofske pjesme (Ogledalo grješne duše – Miroir de l’âme pécheresse, 1531; Zatvori – Les Prisons, 1547) te vjerska kazališna djela u kojima je suprotstavljala različita stajališta o spasenju te usuprot inkviziciji isticala slobodu savjesti. Glavno joj je djelo zbirka od 72 novele Heptaméron (nastala 1539–49., objavljena 1558–59), pisana po dalekom uzoru na Boccacciov Dekameron, ali i na francusku tradiciju priča (contes gaulois i fabliaux); u njoj se, u promišljanju ljubavi u svim njezinim oblicima, bogato životno iskustvo spaja s velikom kulturom i izvanrednom pronicavošću. Vješta pripovjedačica, iako katkada patetično konvencionalna u tužaljkama te sklona propovijedanju u komentarima. Društvenomu moralu i običajima te poštovanju prema roditeljima suprotstavljala je, kao potom Jean-Jacques Rousseau, sud vlastitoga srca i savjesti; razmatrala je probleme braka, morala i religije, sastavivši, kroz djela junaka svojih novela, stanoviti priručnik sentimentalnoga odgoja XVI. stoljeća.