Maritain [maʀit'], Jacques, francuski filozof (Pariz, 18. II. 1882 – Toulouse, 28. IV. 1973). Katolički konvertit, profesor filozofije na Katoličkom institutu u Parizu (1914–40). Uoči II. svjetskog rata emigrirao je u Kanadu i predavao na Institutu za srednji vijek u Torontu (1940–44). Neko je vrijeme bio francuski veleposlanik pri Svetoj Stolici (1945–48), potom je predavao na Princetonskom sveučilištu (SAD) 1948–60. Nakon smrti supruge Raïsse (1960) stupio je u redovnike. U početku je pod utjecajem Bergsonove filozofije, nakon obraćenja postao je jedan od glavnih predstavnika neoskolastičke filozofije. Maritain je obrađivao teme iz gnoseologije, ontologije, filozofije prirode, estetike, društvene, kulturne i političke filozofije. U gnoseologiji naglašava čvrsto utemeljeno pojmovno mišljenje i njegovu zbiljsku vrijednost, čime se priklanja aristotelovskomu i tomističkomu spoznajnom realizmu. Glavni su mu gnoseološki i ontološki spisi Razlikovati radi jedinstva ili stupnjevi spoznaje (Distinguer pour unir ou les degrés du savoir, 1932) i Sedam predavanja o bitku i osnovnim načelima spekulativnog uma (Sept leçons sur l’être et sur les premiers principes de la raison spéculative, 1934). Svoje estetičke nazore Maritain je izložio u djelu Umjetnost i skolastika (Art et scolastique, 1920), čime je okušao mogućnost tomizma za susret s modernom umjetnošću. Filozofiju povijesti, društva i kulture obradio je u Prvenstvu duhovnoga (Primauté du spirituel, 1927), Religiji i kulturi (Religion et culture, 1930) i Cjelovitom humanizmu (Humanisme intégral, 1936). U djelima Kršćanstvo i demokracija (Christianisme et démocratie, 1943) te Čovjek i država (L’Homme et l’État, 1953) Maritain izlaže svoju političku filozofiju. Građanskomu individualističkomu društvu te totalitarnim kolektivističkim društvima (fašizmu, nacizmu i komunizmu) suprotstavlja personalističko, komunitarno i pluralističko društvo, nadahnuto kršćanskim poimanjem osobe, zajedništva i solidarnosti. Svojim poimanjima Maritain je snažno obilježio katoličku sredinu između dvaju svjetskih ratova i u poraću s obzirom na odnos kršćanstva i modernog svijeta. Ostala djela: Tri reformatora (Trois réformateurs, 1925), Filozofija povijesti (Pour une philosophie de l’histoire, 1959).
