Martini [~ti:'~], Giovanni Battista (zvan padre Martini), talijanski glazbeni pisac, nastavnik i skladatelj (Bologna, 24. IV. 1706 – Bologna, 3. VIII. 1784). Jedna od najslavnijih osobnosti u glazbi XVIII. stoljeća. Franjevac konventualac, djelovao je kao orguljaš, a od 1725. kao kapelnik u crkvi sv. Franje u Bologni. Već 1724. bila mu je objavljena prva zbirka litanija. Skladao je crkvenu (mise, oratoriji, moteti, kratke orguljske skladbe) i svjetovnu glazbu (arije, mnogobrojne simfonije, koncerti, sonate za čembalo itd.), no samo su još tri zbirke bile objavljene za njegova života. Godine 1758. bio je imenovan članom Akademije Instituta znanosti u Bologni, a 1776. članom rimske akademije Arcadije. Rijetko je napuštao rodni grad, trajno se bavio podukom, a osobito ga se smatralo vrsnim kontrapunktičarom. Iz toga je područja objavio i udžbenik u 2 sveska Priručnik ili Temeljna praktična rasprava o kontrapunktu (Esemplare, ossia Saggio fondamentale pratico di contrappunto, 1774–76). Procjenjuje se da je podučavao barem 69 skladatelja, a još ih je 35 od njega primilo povremenu poduku ili konzultacije. Među njima su slavu stekli J. C. Bach, F. G. Bertoni, A. M. Grétry, N. Jommelli, W. A. Mozart i J. G. Naumann. U svojoj Povijesti glazbe (Storia della musica, I–III, 1761–81., 4. sv. u rukopisu) stigao je do srednjega vijeka, a u njoj se vrijednima smatraju njegova stajališta o razlici između koralne i figuralne glazbe. Bio je znamenit sakupljač muzikalija (oko 17 000 sv.) i portreta suvremenih glazbenika (oko 300), a njegova je zbirka poslužila kao okosnica današnjega Civico Museo Bibliografico Musicale u Bologni.
