Marx, Karl

ilustracija
MARX, Karl

Marx [marks], Karl, njemački filozof, ekonomist, socijalni mislilac i revolucionar (Trier, 5. V. 1818London, 14. III. 1883). Studirao je pravo i povijest u Bonnu i Berlinu, gdje se upoznao s mladohegelovcima (A. Ruge, B. Bauer, L. Feuerbach i dr.), a potom i filozofiju, iz koje u Jeni 1841. postiže doktorat, te se 1842. neuspješno pokušava habilitirati na sveučilištu u Bonnu. Sudjeluje u osnivanju Rajnskih novina (Rheinische Zeitung, od 1842), razvija veliku publicističku djelatnost, a u listopadu 1842. postaje i glavni urednik Rajnskih novina. Uoči zabrane lista izlazi iz redakcije, te potkraj 1843. odlazi u Pariz k A. Rugeu, gdje upoznaje F. Engelsa, s kojim blisko surađuje sve do kraja svojega života. U to vrijeme nastaju njegova djela: Prilog kritici Hegelove filozofije prava (Zur Kritik der Hegelschen Rechtsphilosophie, 1843), Židovsko pitanje (Zur Judenfrage, 1844), Sveta obitelj (Die heilige Familie oder Kritik der kritischen Kritik, gegen Bruno Bauer und Konsorten, 1845). Na zahtjev pruske vlade 1845. Marx biva prisiljen emigrirati iz Francuske u Belgiju, te u Bruxellesu nastavlja s daljnjom razradbom svoje kritike tadašnjih društvenih odnosa, ali i njemačke filozofske tradicije kao ideološke podloge tih odnosa. Skupa s Engelsom, W. Wolfom, J. Weydemeyerom i dr. osniva u Bruxellesu Komunistički dopisnički komitet, stupa u vezu s francuskim i njemačkim komunistima, radi na promidžbi svojih revolucionarnih shvaćanja. Pridobivši za svoje poglede mnoge ugledne komuniste, posebice one iz dotadašnjega Saveza pravednika (J. Moll, K. Schapper, A. Pfänder, J. G. Eccarius), skupa s Engelsom predlaže osnivanje saveza komunista, do čega dolazi 1847. u Londonu. Potkraj iste godine, na drugom kongresu Saveza komunista, Marxu i Engelsu biva povjerena izradba Manifesta komunističke partije (Manifest der kommunistischen Partei, 1848), u kojem su sažeti temeljni nazori komunista o društvenom razvitku, smislu klasne borbe i njezinim metodama. S izbijanjem revolucije u Njemačkoj 1848. Marx dolazi u Köln, ali ubrzo nakon propasti revolucije emigrira u London, gdje se trajno nastanjuje i zbog vrlo bijednih životnih prilika surađuje u raznim novinama i edicijama, ali također nastavlja s daljnjom razradbom svoje kritike građanske ekonomije. Kada je 1864. osnovana Prva internacionala, Marx je aktivno sudjelovao u njezinu radu, pisao njezine statute, proglase i teze za kongrese. Na temelju djela koja je objavio sam ili s F. Engelsom i većega broja manjih programatskih i političkoteorijskih spisa, te na temelju Engelsovih i drugih interpretacija njemačkih socijalista i ruskih komunista, Marx je shvaćen kao utemeljitelj »historijskog i dijalektičkog materijalizma« i »znanstvenoga socijalizma«. Tek u XX. stoljeću objavljeni su njegovi rukopisi Kritika Hegelove filozofije državnoga prava (Zur Kritik der Hegelschen Rechtsphilosophie. Einleitung, 1844), Njemačka ideologija (Die deutsche Ideologie, 1845–46), Ekonomsko-filozofski rukopisi (Ökonomisch-philosophische Manuskripten, 1844), Osnovne crte kritike političke ekonomije (Grundrisse der Kritik der politischen Ökonomie, oko 1850) i dr., što je potaknulo dugotrajnu i temeljitu raspravu o njegovu djelu i mišljenju u svjetskim razmjerima. Ta djela, zajedno s njegovom disertacijom, otkrila su Marxa kao mislioca krize modernoga doba i građanskog svijeta koji je svoj emancipatorski i revolucionarni naum filozofsko-antropologijski, socijalno-filozofski i filozofski-povijesno utemeljio i razvio kao kritiku. Svojim opusom i djelovanjem snažno je utjecao na međunarodni radnički pokret te na socijalističke i komunističke partije širom svijeta.

Svoju kritiku Hegela Marx započinje već u svojoj disertaciji. Shvaćajući Hegelovu filozofiju kao teret (»Nakon Hegela ne samo da nije moguće misliti nego nije moguće ni živjeti.«), zbog njezinih teza i zbog njezina osamostaljenja naspram zbiljnosti, on svoj program formulira kao posvjetovljenje filozofije i uzdizanje svijeta na razinu filozofije. Filozofija mora promijeniti svoj element i postati praktičnom, a teorijski oblik te prakse jest kritika. Tomu Marx vrlo rano pridružuje i očitu potrebu za emancipacijom najobespravljenijih slojeva ondašnjega društva, što dovodi do specifične sprege filozofije i proletarijata i do zamisli o ozbiljenju filozofije ukidanjem proletarijata. Najprodubljenija analiza položaja proletarijata izvedena je u Ekonomsko-filozofskim rukopisima. Položaj proletera, najamnoga radnika, Marx vidi kao paradigmatski za modernu povijest i građanski svijet. On ustanovljuje da je u građanskom svijetu na djelu radikalno otuđenje čovjeka od njegove bîti, tj. sustavno onemogućenje ozbiljenja stvaralačke ljudske bîti (»bitnih ljudskih snaga«), ali da je otuđenje ujedno način na koji se sama čovjekova bît razrađuje u povijesti kao procesu nastajanja ljudskoga društva i ljudskosti same (»Industrija kao otvorena knjiga ljudskih bitnih snaga.«). Otuđenje stoga određuje sve sfere modernoga društva. Zato Marx najavljuje socijalizam kao razotuđenje i pomirenje čovjeka s prirodom te kao razrješenje zagonetke povijesti. Dok je u Rukopisima još pod jakim utjecajem L. Feuerbacha, u Tezama o Feuerbachu (Marx über Feuerbach, 1845) Marx se od njega udaljuje i naglašava društvenu i povijesnu dimenziju problema. Povijesna dimenzija i određena filozofija povijesti potom je široko razrađivana u Njemačkoj ideologiji, gdje je pojam ideologije formuliran na takav način da je i danas predmet rasprave.

Najveći dio svojega rada u Londonu Marx je posvetio kritici političke ekonomije kao znanosti o »bogatstvu društava u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje«, ne bi li ustanovio osnovu eksploatacije, te aktivnostima u organiziranju radničkog i socijalističkog pokreta.

Prva intencija sustavno je elaborirana u Prilogu kritici političke ekonomije (Zur Kritik der politischen Ökonomie, 1859), svoj najopsežniji domašaj ima u Kapitalu (II. i III. svezak objavio je Engels, a IV. svezak K. Kautsky). Marxov Kapital I sadrži ponajprije analizu i prikaz »robnoga oblika proizvoda«, odnosno oblika vrijednosti sadržanoga u njem, te prikaz »fetiškoga značaja robe«, postvarenja kojemu je osnova kapitalistička proizvodnja, što je kao problem prepoznato na filozofskoj i socijalnoteorijskoj razini tek u XX. stoljeću. No spis sadrži i prikaz geneze kapitala u europskim društvima i dalekosežne uvide u implementaciju znanja i tehnologije u modernoj proizvodnji. Spis Kapital trebao je u prvom svesku prikazati proces proizvodnje kapitala, u drugome proces cirkulacije, u trećem jedinstvo tih dvaju procesa, a četvrti svezak trebao je sadržavati prikaz građanskih teorija o višku vrijednosti, tj. samorazumijevanje građanskog društva. Dakle, zamišljen je hegelovski, kao prikaz sustava kapitala.

Druga intencija uobličena je u programatskim spisima kao što su ponajprije Komunistički manifest (koautor je F. Engels), Građanski rat u Francuskoj (Bürgerkrieg in Frankreich, 1870–71) i Kritika Gothskoga programa (Kritik des Gothaer Programms, 1875). U njima Marx zagovara i najavljuje radikalnu revoluciju, koja je zapravo nastavak bitno revolucionarnog i svjetskopovijesnoga značaja kapitalističke proizvodnje, a ona stvara golema bogatstva, mijenja društvene odnose i zahvaća planet, ali stvara i radništvo, proletarijat, koji se kapitalu može oduprijeti samo organizirano i na međunarodnoj razini. Zato Marx zagovara osnivanje »Međunarodne radničke udruge«, predviđa osvajanje političke vlasti od strane proleterskoga pokreta i najavljuje radikalne revolucionarne mjere. U političkom pogledu, Marx je najradikalniji u Komunističkom manifestu, jer zagovara ukidanje privatnoga vlasništva i mnogih drugih »građanskih« institucija, ali zagovara i opće pravo na obrazovanje i ukidanje dječjega rada. U Građanskom ratu u Francuskoj, u kojem se bavi Pariškom komunom, formulirana je ideja samoupravljanja, a u Kritici Gothskoga programa ideja diktature proletarijata kao oblika političke organizacije u revolucionarnoj epohi. Takvi politički programi najavljivali su prekid s liberalnom i parlamentarnom tradicijom, koja tada još i nije bila primjereno zaživjela u svjetskim razmjerima, pa nije čudno da su političku primjenu našli u onim društvima u kojima je ta tradicija bila najslabija – u Rusiji, Jugoslaviji i dalekoistočnim zemljama (Kina i dr.). S druge pak strane, ne može se poreći da je Marxovim djelom nadahnut i organiziran radnički pokret (zajedno s odgovarajućim političkim strankama) izborio znatne promjene u modernim kapitalističkim državama, prije svega u pogledu prava na sudjelovanje u organizaciji proizvodnje (»radnička demokracija«) i socijalnih prava (socijalna država).

U nas je najutjecajniju recepciju Marxovih zamisli u teorijskom smislu formulirala »filozofija prakse«, okupljena od 1964. oko časopisa Praxis i u Korčulanskoj ljetnoj školi, a poticaj je imala u samoupravnoj verziji jugoslavenskog socijalizma i u razmjerno ranom objavljivanju Marx-Engelsovih Ranih radova (1953). Vodeći autori, sa znatnim odjekom u svjetskim razmjerima, bili su P. Vranicki, G. Petrović, M. Kangrga, R. Supek i drugi.

Citiranje:
Marx, Karl. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 17. 1. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39239>.