Arnold [α:'nəld], Matthew, engleski pjesnik, kulturolog i kritičar (Laleham, 24. XII. 1822 – Liverpool, 15. IV. 1888). Sin uglednoga pedagoga Thomasa Arnolda, ravnatelja koledža Rugby, koji je zastupao odgoj usmjerena razvoja osobnih vrlina, poštenja, časti, odgovornosti. I sam je kao nadzornik javnih školskih ustanova putovao po cijeloj Engleskoj i upoznao njezine potrebe. Isprva je pisao pjesme temeljene na nekoj ideji vodilji, koje su ujedno bile izraz njegove melankolije i nezadovoljstva prema zemlji. U njoj je uz sve značajnija znanstvena otkrića rasla i kriza vjere te su sve više prevladavali nemir, raslojavanje i bogaćenje. Nakon više zbirki, najpuniju pjesničku zrelost sadrži knjiga Nove pjesme (New Poems, 1867). Od tih u biti agnostičkih pjesama, u kojima se osjećaji spajaju s motivima iz šire društvene zbilje, najpoznatija je i tematski najgušća Doversko žalo (Dover Beach).
U kasnijim godinama prevladavaju esejističke rasprave o engleskom društvu, koje se, prema Arnoldovoj knjizi Kultura i anarhija (Culture and Anarchy, 1869), sastoji od tri sloja: od barbara, aristokrata u kojih je smisao za tradiciju i vodstvo atrofirao u hedonizam, preko filistara, kojima je pred očima samo materijalni probitak, do svjetine, koja je suviše siromašna i neizobražena; nijedna društvena skupina ne upućuje na izlaz iz duhovne krize, pa je pojedinčeva izobrazba cilj od najšire važnosti. U toj perspektivi i književnost, suvremena i ona iz prošlih vremena – osobito pjesništvo, koje je kritika života – ima svoju društvenu ulogu. Zato su Arnoldovi kritički i programatski ogledi utjecali i na metode književne prosudbe u XX. st., napose njegovi tekstovi Funkcija kritike u sadašnje vrijeme (The Function of Criticism at the Present Time, 1864), Kritički ogledi (Essays in Criticism, 1865., 1888), Proučavanje pjesništva (The Study of Poetry, 1880). Pritom Arnold upozorava na opasnost od provincijske zatvorenosti, upućuje na vrijednost suvremenih francuskih i njemačkih pisaca te naglašava važnost Homera i stare keltske književnosti.
