Menger [mε'ŋəɹ], Carl, austrijski ekonomist (Neusandez, danas Nowy Sącz, Poljska, 23. II. 1840 – Beč, 26. II. 1921). Profesor političke ekonomije na Sveučilištu u Beču (1873–1903). Osnivač austrijske ekonomske škole i jedan od pionira teorije granične korisnosti (uz W. S. Jevonsa i L. Walrasa). Poznat je po razradbi subjektivne teorije vrijednosti, koja se temelji na postavci da granična korisnost dobara opada s povećanjem njihove količine. Za njega je vrijednost subjektivna, psihološki određena ocjena dobra s obzirom na čovjekove potrebe. Granična korisnost postaje tako opće načelo optimalne alokacije svih dobara, koje određuje i omjere razmjene različitih dobara, a time i opće načelo razmjene, odnosno određivanja cijena. Optimalna alokacija dobara ujedno je bitni uvjet opće ravnoteže gospodarstva, koja se postiže pri posve slobodnom tržišnom izboru dobara u granicama individualne raspoložive kupovne moći. Menger je povezao individualni racionalni izbor s postizanjem opće ravnoteže gospodarstva dokazujući da je za to potrebno samo slobodno tržište, na kojem svatko teži optimalizaciji vlastitog zadovoljstva. Na toj teorijskoj osnovi izgrađena je neoklasična teorija opće ravnoteže, a ona pruža i opravdanje za otklanjanje društvene intervencije na djelovanje tržišnih sila. Menger je napao teorijske postavke društveno-povijesnog pristupa i započeo tzv. spor o metodi (Methodenstreit), koji je trajao više od dvadeset godina i izdiferencirao neoklasičnu školu nasuprot historijskoj i institucionalističkoj školi. Glavna djela: Načela nacionalne ekonomije (Grundsätze der Volkswirtschaftslehre, 1871), Istraživanja o metodi društvenih znanosti, a posebice o metodi političke ekonomije (Untersuchungen über die Methode der Socialwissenschaften und der politischen Oekonomie insbesondere, 1883).
