Meyer-Lübke [mại'əɹ ly'pkə], Wilhelm, austrijski i njemački romanist i indoeuropeist (Dübendorf, Švicarska, 30. I. 1861 – Bonn, 4. X. 1936). Jedan od glavnih predstavnika mladogramatičarske škole povijesno-poredbene romanske lingvistike. Bio je profesor romanistike u Jeni (1887), Beču (1891) i Bonnu (1915). Osim velikoga broja studija o pojedinim romanskim jezicima i vulgarnolatinskom, germanskim elementima u romanskim jezicima, predrimskoj toponimiji Pirenejskoga poluotoka i dr., autor je velikih sintetičkih djela o romanskoj lingvistici kao što su poredbena Gramatika romanskih jezika (Grammatik der romanischen Sprachen, I–IV, 1890–1902), Uvod u proučavanje romanskih jezika (Einführung in das Studium der romanischen Sprachen, 1901), Latinski jezik u romanskim zemljama (Die lateinische Sprache in den romanischen Ländern, u Gröberovu Grundriss der romanischen Philologie, I, 1905) te Etimološki rječnik romanskih jezika (Romanisches etymologisches Wörterbuch, 1911., ³1935). Objavio je i temeljne priručnike za pojedine jezike: prva povijesna Talijanska gramatika (Italienische Grammatik, 1899), Povijesna gramatika francuskoga jezika (Historische Grammatik der französischen Sprache, I–II, 1908–21). Njegova knjiga Katalonski (Das Katalanische, 1925), u kojoj taj jezik sustavno uspoređuje s okcitanskim i španjolskim, znatno je pridonijela priznavanju posebnosti katalonskoga u međunarodnoj romanistici. Bio je jedan od pokretača časopisa Wörter und Sachen. Odgojio je nekoliko naraštaja vrsnih romanista; s naših prostora među njima su bili M. G. Bartoli, P. Skok i H. Barić.
