Milan II. Obrenović, srpski knez od 1868. i kralj od 1882 (Mărăşeşti, Rumunjska, 10. VIII. 1854 – Beč, 29. I. 1901). Proglašen knezom nakon ubojstva rođaka Mihaila 1868. Zbog njegove maloljetnosti do 1872. Srbijom je vladalo namjesništvo, koje je 1869. donijelo novi, liberalniji ustav. U unutarnjoj politici oslanjao se na konzervativniju Naprednu stranku, a u vanjskoj politici najprije na Rusiju, ali nakon srpsko-turskih ratova (1876–78) i Sanstefanskoga mirovnog ugovora (1878), kojim je Rusija pokušala stvoriti Veliku Bugarsku, sve se više na Austriju. Uz njezinu je pomoć na Berlinskom kongresu (1878) Srbiji priznata neovisnost i teritorijalno proširenje, a 1882. proglašena je kraljevinom. Ujedinjenje Bugarske s Istočnom Rumelijom Milan je želio iskoristiti za teritorijalno proširenje Srbije na račun Bugarske pa joj je objavio rat 1885. Unatoč porazu Srbije kraj Slivnice i Pirota, posredovanjem Austro-Ugarske zaključen je mir u Bukureštu 1886., kojim je vraćeno predratno stanje. Zbog unutarnjih i vanjskih političkih neuspjeha i skandala oko rastave od kraljice Natalije bio je prisiljen prije abdikacije, u suradnji s liberalima i radikalima, objaviti 1888. novi, liberalniji ustav. Nakon abdikacije 1889. živio je u Parizu, a u Srbiju se u dogovoru sa sinom Aleksandrom vratio 1897. i proveo vojne reforme. Nakon sukoba sa sinom, zbog njegove ženidbe s Dragom Mašin, otišao najposlije u Beč 1900.