Milinović, Šimun, barski nadbiskup i povijesni pisac (Opanci kraj Lovreća, 24. II. 1835 – Bar, 24. III. 1910). Školovao se u Omišu, Zaostrogu i Sinju; 1854. pristupio franjevačkomu redu te se potom školovao u Šibeniku i Makarskoj. Godine 1859. zaređen; potom učitelj na javnoj franjevačkoj gimnaziji u Sinju. Godine 1862–66. u Beču studirao zemljopis i povijest. Od 1866. ponovno profesor na sinjskoj gimnaziji; 1876–85. njezin upravitelj; neko vrijeme i upravitelj tamošnje pučke škole, sinjski župnik i definitor reda u svojoj provinciji. Slovio kao vrstan propovjednik. Godine 1886. papa Leon XIII. imenovao ga je (na preporuku biskupa J. J. Strossmayera) barskim nadbiskupom; svečano ustoličen u Rimu iste godine; nadbiskupiju u Baru preuzeo 1887. God. 1902. papa je njemu i njegovim nasljednicima priznao naslov »primas Serbiae«. U vrijeme tzv. »Svetojeronimske afere« (1901–02), u svezi s promjenom imena (iz ilirskog u hrvatsko) Zavoda sv. Jeronima u Rimu, nastojao da Barska nadbiskupija ostane unutar istoga Zavoda. Dao obnoviti i podići više vjerskih zdanja u selima Barske nadbiskupije; podignuo novo barsko groblje s crkvicom sv. Vida koju je namijenio za svoju i grobnicu svojih nasljednika. Poticao staroslavensko bogoslužje i djelovao na tiskanju novoga glagoljskog misala (Parčićev misal, 1894). Godine 1886. objavio Pastirnicu svećenstvu i vjernome puku (1886). Proučavao narodne običaje, hrvatsku srednjovjekovnu povijest i povijest hrvatske književnosti (Crtice o slovenskoj liturgiji, 1880; Biač, starodavna hrvatska prestolnica u Kaštelim, 1886; Cetinski knez Domaldo, 1886) i dr.