Mill [mil], John Stuart, britanski filozof, politički teoretičar i ekonomist (London, 20. V. 1806 – Avignon, Francuska, 8. V. 1873). Obrazovan pod snažnim utjecajem svojega oca, Jamesa Milla, postao je najutjecajnijim britanskim misliocem XIX. stoljeća. Primarno je njegovo značenje na području logičke teorije. Kritizirajući deduktivno silogističko zaključivanje klasične logike kao petitio principii smatrao je da se zaključivanje ne odvaja ni s općega na posebno, ni s posebnoga na opće, već s posebnoga na posebno (s prošlih i sadašnjih iskustava na buduća). Takav je oblik zaključivanja nazivao indukcijom. Svaki je deduktivni silogizam najobičniji circulus. U poznatom silogizmu »Svi su ljudi smrtni, Sokrat je čovjek, Sokrat je smrtan« prva i druga premisa mogu biti istinite samo ako već otprije znamo da je istinit zaključak. Nastojeći logički opravdati indukciju, Mill je smatrao da u prirodi postoji jednolikost (uniformnost), koja jamči da će se ono što smo promatrali da se događa u prošlosti i sadašnjosti (sličnost, vremenski slijed, zajedničko javljanje nekih kvaliteta) događati na isti način i u budućnosti. Sam postulat o uniformnosti prirode po njegovu mišljenju crpimo iz iskustva. Za stavove matematike tvrdio je da su također generalizacije iz iskustva, a stavove logike tumačio je psihologistički (npr. stav o neproturječnosti, kao psihološka nemogućnost da se jedan predmet zamišlja s nekim obilježjem i bez njega). Baveći se indukcijom, Mill je znatno usavršio i razradio metode indukcije koje nalazimo u F. Bacona. To su, po njemu, metoda slaganja, metoda razlike neslaganja, metoda ostatka i metoda pratećih (usporednih) promjena. Smatrao je da nema nikakvih dokaza za postojanje materije izvan iskustva; za njega je materija stalna mogućnost opažanja. U etici je Mill zastupao utilitarizam, ali je načinio otklon od Benthamova utilitarizma uvodeći podjelu na viša i niža zadovoljstva. U političkoj filozofiji i političkoj teoriji nastojao je liberalna načela slobode, individualnosti, univerzalizma i antipaternalizma spojiti s demokratskim idejama jednakosti, narodne suverenosti i sudjelovanja građana, pa se smatra začetnikom teorije liberalne demokracije. Zauzimao se za proširenje prava glasa, posebno za prava žena, podupirao radničke udruge i reformu društva, ali je upozoravao na opasnost »tiranije većine« u demokraciji. U ekonomiji je nastojao sintetizirati ekonomska naučavanja klasičnih ekonomista i pronaći kompromis između interesa kapitalista i zahtjeva radništva. Njegovo je najvažnije ekonomsko djelo Načela političke ekonomije (Principles of Political Economy, I–II, 1848). Smatrao je da su zakoni i uvjeti proizvodnje i razmjene prirodno dani, a da raspodjela ovisi o društvenim zakonima i običajima. To mu je omogućilo da brani konkurenciju i zagovara reforme radi preraspodjele dohotka i imovine. Prihvaćao je korisnost kao gornju granicu vrijednosti te ponavljao teoriju troškova proizvodnje koja uključuje »odricanje« i kapitalistov rizik. Prihvatio je Malthusovu teoriju stanovništva i povezao ju sa zakonom opadajućih prinosa te s doktrinom o fondu rada kao granici rasta zaposlenosti i blagostanja radništva. Ostala značajnija djela: Sustav logike (System of Logic, Ratiocinative and Inductive, I–II, 1843), Ogledi o nekim neriješenim pitanjima političke ekonomije (Essays on Some Unsettled Questions of Political Economy, 1844), O slobodi (On Liberty, 1859), Razmatranja o predstavničkoj vladavini (Considerations on Representative Government, 1861), Utilitarizam (Utilitarism, 1861), Auguste Comte i pozitivizam (Auguste Comte and the Positivism, 1865), Podređenost žena (The Subjection of Women, 1869), Autobiografija (Autobiography, 1873).
