Mizoguchi [mizogući] Kenji, japanski filmski redatelj (Tokyo, 16. V. 1898 – Kyoto, 24. VIII. 1956). Iz siromašne obitelji, školovao se u slikarskoj školi S. Kurode, radio kao novinski ilustrator, na filmu od 1922. u tvrtki Nikkatsu kao asistent redatelja. Režirao od 1923; realizirao četrdesetak nijemih filmova koji su gotovo svi izgubljeni, ali se na osnovi pouzdanih svjedočanstava utvrdilo da su ga već tada zaokupljale priče o ženi koja pati, tema ljubavi i motiv smrti, često u ambijentu niže srednje klase, realističan prikaz društvenih odnosa i prilika. U zvučnome razdoblju s jednakim se uspjehom okušao u mnogim žanrovima, s radnjom i u prošlosti i u sadašnjosti, a zbog vizualne ekspresivnosti i dostojanstvene osjećajnosti slavljen je kao redatelj »s okom slikara i dušom pjesnika«. U tom razdoblju posebice se ističe film Sestre iz Giona (Gion no shimai, 1936), po mnogima najuspjeliji japanski film prije II. svjetskog rata, a poratnu fazu započeo je biografskim filmom o drvorezbaru iz XIX. st. Pet žena oko Utamarua (Utamaro o meguru gonin no onna, 1946). Na Zapadu je postao poznat tek 1952. filmom Život O-Haru, galantne žene (Saikaku ichidai onna), za koji je dobio prvi od tri uzastopna Srebrna lava na festivalu u Veneciji; slijedili su Legenda o Ugetsuu (Ugetsu monogatari, 1953) i Intendant Sansho (Sansho dayu, 1954). Ti filmovi, kao i Legenda o raspetim ljubavnicima (Chikamatsu monogatari, 1954) i Princeza Yang Kwei Fei (Yang Kwei Fei, 1955., u hongkonškoj produkciji) te Legenda o klanu Taira (Shin heike monogatari, 1955), doživjeli su aklamacije posebno zbog ekonomičnosti izlaganja, efektne režije dugih kadrova, dojmljiva dočaravanja duha legende i ugođaja na granici sna i jave (tzv. onirički film), a posljednja dva i zbog ekspresivne uporabe boje. Na prijelazu u 1960-e tzv. autorska kritika stavljala ga je ispred Kurosawe, a Legenda o Ugetsuu 1962. i 1972. našla se na popisu deset najboljih filmova svih vremena. Režirao je ukupno 84 filma.
