struka(e):
ilustracija
MOLIŠKI HRVATI, Molise, Italija

moliški Hrvati (molizanski Hrvati), potomci doseljenika s hrvatske obale nastanjeni u pokrajini Molise (Campobasso) u srednjoj Italiji. Mjesta Acquaviva Collecroce (Živa Voda-Kruč), Montemitro (Mundimitar) i San Felice del Molise (Stifilić), smještena nekoliko desetaka kilometara od jadranske obale i grada Termolija u unutrašnjosti, u kojima je danas ukupno oko 2500 stanovnika, jedina su hrvatska naselja u Italiji koja su svoj etnički identitet zadržala do najnovijega doba. Točno vrijeme njihova useljenja u Molise nije utvrđeno. Na osnovi istraživanja njihove jezične baštine pretpostavlja se da su se doselili izravno prije ili u vrijeme otkrića Amerike (1492), dakle onda kada su se hrvatski prostori nalazili pod najsnažnijim osmanskim pritiskom (potkraj XV. st. i u prvim desetljećima XVI. st.). To potvrđuje nazivlje za poljodjelske proizvode, za koje moliški Hrvati redovito koriste hrvatske riječi, osim u slučaju kultura koje su poslije prispjele iz Novoga svijeta na europsko tlo (kukuruz, krumpir) i koje se redovito nazivaju talijanskim imenima. U vrijeme doseljavanja Hrvati su se, osim u gore spomenuta mjesta, nastanili i u brojna druga u pokrajini Molise. Jezgru kolonizacije činilo je 15-ak naselja s približno 7000 do 8000 ljudi. Njihov se broj poslije povećao da bi se u potonjim stoljećima, zbog iseljivanja na sjever i stapanja s većinskim talijanskim pučanstvom, smanjio na samo nekoliko tisuća. Njihovi tragovi zabilježeni su u mjesnoj toponimiji i pisanim izvorima u selima Palata, Tavenna (Tavela), Malfada (Ripalta), Montelongo, San Giacomo degli Schiavoni (Štijakov), San Biase, Petacciato, Cerritello, Sant’Angelo, Montenero di Bisaccia, Castelluccio i dr. Prezimena mjesnoga stanovništva, danas najvećim dijelom talijanizirana, nesumljivo upućuju na hrvatsko podrijetlo mnogih moliških obitelji: Bercicchi, Blascetta, Clissa, Jacusso, Jurizzi, Lissa, Mattiaci, Mirco, Papicchio, Plescia, Radi, Smigliani, Staniscia, Suriano (Surani), Tomizzi, Zara i dr. U župnoj crkvi u Palati urezan je kameni natpis koji svjedoči o dalmatinskom podrijetlu doseljenika u prvoj polovici XVI. stoljeća: HOC PRIMUM DALMATICAE GENTES INCOLVERE CASTRUM AC FUNDAMENTIS EREXERE TEMPLUM ANNO MDXXXI (Dalmatinski narod ponajprije se nastani u ovom gradu i podiže hram iz temelja godine 1531). O hrvatskoj nazočnosti u Moliseu svjedočili su i mnogi hrvatski pisci prošlih stoljeća (S. Razzi, B. Kašić): njihove kronike značajno su vrelo za upoznavanje nekoć ondje puno raširenije hrvatske useljeničke skupine. Iako malobrojni, moliški Hrvati dali su niz kulturnih djelatnika značajnih za povijest obaju naroda. Među njima se izdvaja Nikola Neri / Crni (1761–99) iz Žive Vode-Kruča, profesor fiziologije na Medicinskome fakultetu Sveučilišta u Padovi. Kao pristaša republikanaca bio je uključen u političke događaje u vrijeme Partenopejske Republike 1799. u Napulju. Nakon obnove vlasti španjolskih Burbonaca Neri je pogubljen 3. XII. 1799., a pri odvođenju na gubilište uputio je posljednju poruku svojim sunarodnjacima: »Nemojte zabit naš lipi jezik«. Moliški Hrvati sačuvali su svijest o svojoj etničkoj posebnosti ponajprije zahvaljujući jeziku. Njihovi govori potječu od mlađeg ikavsko-štokavskoga narječja koje se govorilo na granici čakavske i štokavske skupine narječja između Cetine i Neretve u XV. st. Za pet stoljeća odvojenosti od matice poprimili su mnogobrojne romanske elemente, ponajviše iz susjednih talijanskih dijalekata. Do polovice XX. st. ti su govori živjeli isključivo u usmenoj komunikaciji. Moliški su Hrvati 1960-ih doživjeli svojevrsni narodnosni preporod. Uspostavljaju se veze sa starom domovinom, organiziraju se tečajevi hrvatskog jezika, a 1967. pokrenut je dvojezični časopis Naš jezik. Od 1970-ih prvi put se njihov govor uzdiže do razine jezika pjesništva, proze i novinskih priloga (list Naš život). Zaslugom kardinala F. Šepera veliku potporu dobili su od Crkve dolaskom hrvatskih svećenika i časnih sestara. U Italiji imaju status jezične manjine, a službeni natpisi u tri spomenuta moliška sela dijelom su dvojezični (hrvatsko-talijanski). Nakon uspostave neovisne Hrvatske, veze moliških Hrvata s domovinom ponovno dobivaju na intenzitetu posredstvom Hrvatske matice iseljenika i vladina Ureda za hrvatske manjine, a zahvaljujući suradnji s hrvatskim znanstvenim ustanovama ostvaruju se i znanstveni projekti o povijesnoj, kulturnoj i jezičnoj baštini moliških Hrvata. Unatoč svim tim nastojanjima, jezikom moliških Hrvata danas uglavnom govore tek stariji naraštaji, a mnogobrojni starosjedioci napuštaju zavičaj i odlaze u razvijenije talijanske gradove ili u inozemstvo.

Citiranje:

moliški Hrvati. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/moliski-hrvati>.