Mussafia (tal. izgovor [mus:a'fia]), Adolfo, austrijski filolog romanist (Split, 15. II. 1835 /prema mletačkom kalendaru 1834/ – Firenca, 7. VI. 1905). Potekao iz splitske sefardske obitelji (djed i otac bili su rabini) talijanske kulturne orijentacije. Nakon prekida studija medicine, postao je lektor za talijanski na Sveučilištu u Beču 1855., a zatim bio izvanredni profesor romanske filologije 1860–67. i redoviti 1867–1904. Istraživao je rom. fonetiku, morfologiju, sintaksu, leksik, izdavao stare rom. tekstove, proučavao legende itd. Bio je jedan od najboljih Diezovih nastavljača. Iako samouk (romanistiku nije ni diplomirao ni doktorirao), izvrsno je poznavao talijanski jezik i književnost, mletački dijalekt, španjolski, židovskošpanjolski i katalonski. Kao prvi profesor romanistike u Beču odgojio je niz značajnih romanista, a svojim radovima i nastavnom djelatnošću snažno obilježio romanistiku prije pojave W. Meyera-Lübkea. Neovisno o Adolfu Tobleru, koji je sličnu pojavu uočio i opisao u starofrancuskome, Mussafia je opisao enklizu nenaglašenih ličnih zamjenica u starotalijanskome (npr. Mossimi, Stavvi mjesto suvremenog Mi mossi, Vi sta; takva enkliza danas dolazi u potvrdnim imperativima: guardami) pa se ona u romanistici navodi kao Tobler-Mussafijin zakon. Glavna djela: Prinosi povijesti romanskih jezika (Beiträge zur Geschichte der romanischen Sprachen, 1862), Stari spomenici talijanskih narječja (Monumenti antichi di dialetti italiani, 1864),Jedna sintaktička posebnost talijanskoga jezika prvih stoljeća (Una particolarità sintattica della lingua italiana dei primi secoli, 1886).
