muzikoterapija (muzika + -terapija), uporaba glazbenog zvukovlja radi ostvarenja boljega fizičkoga, duhovnoga, društvenoga i emotivnoga stanja djeteta ili odrasla čovjeka, bez ciljanoga razvijanja osobnih glazbenih vještina pjevanja ili sviranja. Službeno je priznata paramedicinska disciplina u više od 30 zemalja, a prakticira ju nekoliko tisuća profesionalnih muzikoterapeuta. Iako su terapijska svojstva glazbe bila poznata već u antici, suvremena se muzikoterapija razvila tek polovicom XX. stoljeća. Obavlja se individualno ili u manjim skupinama, a praksa pokazuje da je najdjelotvornija u ponovnom uspostavljanju komunikacije prekinute nakon ozljede mozga ili zbog nekoga duševnoga poremećaja (npr. autizam, katatonija, depresija i mentalna zaostalost). U muzikoterapiji se rabe temeljni glazbeni elementi kao štu su timbar, forma, te glasnoća, trajanje i visina tona, a praksa pokazuje da je među njima najdjelotvorniji ritam (organizacija trajanja tonova). Muzikoterapija je višedisciplinarna i uključuje etnomuzikologiju, estetiku i psihologiju glazbe, pa se muzikoterapijski pristupi, metode i konkretni postupci međusobno razlikuju i usmjeruju prema znanstvenim koncepcijama iz kojih su proizišli (psihodinamička teorija, psihoanaliza, biheviorizam i dr.). Isto se tako u praksi aktivno (sviranje, pjevanje) i pasivno (slušanje) rabe i najrazličitiji tipovi i stilovi glazbe, poput slobodne improvizacije, komponiranih glazbenih djela, folklorne glazbe iz različitih kultura i jazza.
