Napulj (talijanski Napoli [na:'poli]), grad i luka na obali Tirenskoga mora (Napuljski zaljev), upravno je središte istoimenoga metropolitanskog područja i regije Kampanije; po veličini treći grad Italije s 921 142 st. (2021). Leži između Vezuva i brežuljkastih Flegrejskih polja (Campi Flegrei), na povoljnom prijelazu s obale u plodnu kampanijsku nizinu. Snažno je industrijsko središte s brodograđevnom, metalnom (motori za zrakoplove, brodski strojevi, motorna vozila), prehrambenom (preradba poljoprivrednih proizvoda), tekstilnom, farmaceutskom i petrokemijskom industrijom; proizvodnja porculana, tiskarstvo. Napulj je važna trgovačka (4,7 milijuna tona, 2022) i putnička (brodovi za krstarenje, trajekti) luka južne Italije. S Rimom i gradovima sjeverne Italije povezuje ga dobro razvijena cestovna i željeznička mreža; međunarodna zračna luka Capodichino (12,4 milijuna putnika, 2023). Zbog prirodnih je ljepota (Vezuv, Kampanijski otoci) i kulturnopovijesnih spomenika popularno turističko odredište. Povijesna gradska jezgra s vidljivim antičkim pravokutnim mrežnim rasporedom ulica, bogata arhitektonskim spomenicima iz različitih povijesnih razdoblja, uvrštena je 1995. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Na užem području grada sačuvani su spomenici iz antičkoga doba (rimsko kazalište, cisterne, katakombe), a gradskom vizurom dominiraju tri srednjovjekovne utvrde – Castel dell’Ovo (XII. st.), Castel Nuovo (Maschio Angioino; XIII. st.) i Castel Sant’Elmo (XIV. st.; na brdu Vomero). Iz kasnijih su razdoblja kraljevska palača (Palazzo Reale, XVII–XVIII. st.), palača Capodimonte s vrtom (XVIII. st.) i mnoge raskošne aristokratske palače (XV–XIX. st.). Katedrala (XIII. st.) i mnogobrojne crkve; San Domenico Maggiore (XIII. st.), San Lorenzo Maggiore (XIII. st.), Santa Chiara (XIV. st.), San Francesco di Paola (XIX. st.) i dr. Napulj je važno obrazovno i kulturno središte sa sveučilištima (najstarije Federico II., osnovano 1224), znanstvenim institutima (povijesni, pomorski, orijentalni), likovnom akademijom (od 1752), konzervatorijem, knjižnicama (Biblioteca Nazionale, osnovana 1734), astronomskim opservatorijem Capodimonte (osnovan 1812), botaničkim vrtom. Među mnogobrojnim muzejskim ustanovama ističu se Museo Nazionale di Capodimonte (osnovan 1957. u istoimenoj palači; čuva vrijednu zbirku umjetnina iz XIII–XIX. st.), Museo Archeologico Nazionale di Napoli (1816) i Museo Nazionale di San Martino (od 1866). U Napulju je i najstarija aktivna operna kuća u svijetu (Teatro di San Carlo), osnovana 1737. Rodni je grad pjesnika Jacopa Sannazara i Giambattista Marina, filozofa Giambattista Vica, kipara Lorenza Berninija, skladatelja Domenica Scarlattija, pjevača Enrica Carusa, komediografa Eduarda De Filippa, glumca Totòa, redatelja Francesca Rosija.
Grci su, kao luku Kume, potkraj VIII. st. pr. Kr. osnovali Partenopu (Παρϑενόπη, Parthenópē) iz koje se potkraj VI. st. pr. Kr. razvio Neapolis (Νεάπολις, Neápolis). Od 326. pr. Kr. saveznik Rima, nakon 90. pr. Kr. ulazi u sastav rimske države kao municipij, a za Klaudija I. prebačen je status kolonije. Pod Rimljanima je Neapolis bio središte grčke kulture na Apeninskom poluotoku, ljetovalište ili stalno boravište umjetnika i pjesnika (Stacije, Vergilije), političara i državnika, bogataša (Lukul) i careva (Neron, Tit, Hadrijan). Raskošne građevine (forum, hramovi, terme, amfiteatar, Neronov teatar) i umjetnine činile su ga, uz Rim, jednim od najljepših gradova Carstva. Nakon propasti Zapadnorimskoga carstva dolazi pod Gote, a 536. pod vlast Istočnorimskoga (Bizantskoga) carstva te postaje sjedište Napuljskoga Dukata iz kojega 660–661. nastaje izborno vojvodstvo, s vojvodama iz redova gradske aristokracije. U borbama koje su se vodile u južnoj Italiji između Arapa, Langobarda, Bizanta, Franaka i pape to je vojvodstvo, prvotno kao vazal Bizanta, pa od 763. pape, od početka IX. st. bilo stvarno samostalno, a vojvodski je naslov od 840. bio nasljedan. Normani su ga osvojili 1137. te ga pripojili svojem Sicilskom Kraljevstvu. Tijekom XII. st. Napulj se razvio u trgovačko središte a, iako mu je važnost u XIII. st. donekle oslabjela, za rimsko-njemačkoga cara i sicilskoga kralja Fridrika II. grad je dobio sveučilište (1224) i statutarnu konstituciju (1231), prvu u Europi koja je povjeravala javne službe državnim dužnosnicima (činovnicima). Na napuljskom je sveučilištu, intelektualnom središtu kraljevstva, djelovao i Toma Akvinski. Kada je Sicilskim Kraljevstvom 1266. zavladala dinastija Anjou, Napulj je postao prijestolnica, a nakon rascjepa kraljevstva 1282. ostao je glavni grad kontinentalnoga dijela (Napuljskoga Kraljevstva). Pod anžuvinskom vlašću postaje jedno od kulturnih središta Europe i Sredozemlja (ondje borave Petrarca, Boccaccio, Giotto), u njem je nastalo i nekoliko kolonija stranaca (Firentinaca, Lombardijaca, Katalonaca i Provansalaca), a ostao je prijestolnica i nakon što su njime (kao i Napuljskim Kraljevstvom) 1442. zavladali kraljevi iz aragonske dinastije Trastámara (članovi koje su od prije vladali otokom Sicilijom). Od sredine XV. st. grad doživljava novi procvat (razvili su se pomorska trgovina i obrt, svilarstvo i suknarstvo, djelovale su mnoge akademije). Tijekom borbi za vlast nad Napuljskim Kraljevstvom u dva su maha gradom zavladali Francuzi (1494–95., 1501–03), a zatim je 1504. to kraljevstvo ušlo u sastav Aragona, odn. Španjolske (1504–1707), sa statusom potkraljevstva i Napuljem kao upravnim sjedištem. Iako je djelomice izgubio na važnosti, ostao je umjetničko središte (u njemu djeluju Caravaggio, L. Bernini, G. Marino), neko je vrijeme i drugi po veličini europski grad (iza Pariza), s približno 250 000 stanovnika, ali zbog gospodarske krize i nezadovoljstva španjolskom vlašću izbija u srpnju 1647. pučki ustanak pod vodstvom Masaniella, koji je brzo ugušen, a potom i nova pobuna (u listopadu iste godine) nakon koje je proglašena aristokratska republika (s francuskim vojvodom Henrijem de Guiseom kao duždem), ali je i ona ugušena u travnju 1648., dočim je epidemija kuge 1656. prepolovila broj stanovnika. Tijekom Rata za španjolsku baštinu, grad je 1707. osvojila habsburška vojska, a mirovnim sporazumom 1714. Napulj ostaje sjedište potkraljevstva koje je pripalo austrijskim Habsburgovcima. U Ratu za poljsku baštinu zaposjele su ga 1734. španjolske postrojbe te je od 1738. prijestolnica obnovljenoga samostalnog Kraljevstva Napulja i Sicilije kojim je vladao ogranak španjolskih Burbonaca i pod kojima je grad arhitektonski obnovljen (kazalište San Carlo, palača Capodimonte te druge monumentalne zgrade). Republikanski pobunjenici su, uz pomoć francuskih postrojbi, u siječnju 1799. zavladali gradom i proglasili Partenopejsku Republiku, ali je povlačenje Francuza dovelo, u lipnju iste godine, do propasti te republike i restauracije Burbonaca. Pošto je 1806. Napoleonova vojska zauzela grad (i kontinentalnu južnu Italiju), Napulj je bio glavni grad Napuljskog Kraljevstva kojim su vladali Napoleonov brat Joseph Bonaparte (1806–08) i zet Joachim Murat (1808–15), a nakon ponovne restauracije Burbonaca, Kraljevstva Obiju Sicilija (od 1816). Već pod Francuzima razvio se u gradu i okolici pokret karbonara, njihova je aktivnost ojačala pod obnovljenim burbonskim apsolutizmom te je u Napulju 1820–21. izbio ustanak koji je ugušen uz pomoć austrijske vojske. Za revolucije 1848–49. Napulj je bio među važnijim revolucionarnim središtima u Italiji, a 7. IX. 1860. osvojio ga je Garibaldi sa svojim dobrovoljcima te je 1861. zajedno s cijelim dotadašnjim Kraljevstvom Obiju Sicilija i formalno priključen Italiji, u kojoj je sve do 1930-ih bio najmnogoljudniji grad. U II. svjetskom ratu teško je stradao u savezničkim bombardiranjima, 28. IX. – 1. X. 1943. u četverodnevnim borbama građani Napulja protjerali su njemačke postrojbe iz grada u koji su potom ušli Saveznici.
